 PUT POD NOGE MNOGE:
London – Dolazak Hrvata
Piše: Branimir Markač
Kada vam je životna misija obići svaki kutak zemaljske kugle (što je u startu nerealno. I baš zato!), jedna od najimpozantnijih svjetskih metropola svakako je na vrhu top liste želja. Poznavajući standard koji suvereno drži engleska prijestolnica, valjalo je dobro unaprijed iskombinirati financijsku podršku za nesmetan i opušten petodnevni boravak. Odabrati najpovoljniji prijevoz, smještaj, ugodno društvo i avantura može početi. Ako se još vaša želja za posjetom Londonu 'slučajno' poklopi sa vremenom odigravanja povijesne utakmice na Wembleyu između vaše nogometne reprezentacije i domaćina, a vi ste i rijetki sretnik s ulaznicom u džepu, bez problema možete zapjevati onu staru 'Našoj sreći nema kraja...(pa završi sa jaja)'. Upravo veliki interes Hrvata za odlazak na utakmicu u London u trenu je pretvorio niskobudžetne aviokompanije u 'normalne'. Iako su Zagreb i London odavna povezani zračnim linijama, cijene aviokarata već su u ljetnim mjesecima prelazile 300 eura. Ne tako udaljeni Trst postao je stoga naša polazišna točka s Ryanairom i ciglih 100 eura za povratnu kartu. Maleni ispit za punoljetnog mitshubishi colta uspješno je položen. Po slijetanju u London odmah iskrcavamo 25 funti (funta vrijedi nešto više od 10 kuna) za transfer vlakom od Stansteda do 55 minuta vožnje vlakom udaljenog Londona. Nismo još niti izašli na danje svijetlo, a već plaćamo još 25 funti za šestodnevnu vožnju javnim prijevozom. Po dolasku u hostel moramo platiti sva noćenja unaprijed – 100 funti. Nismo još niti sobu vidjeli, a eto nas kraćih za 1,5 tisućica kunića koje su poput leptirića odlepršale iz novčanika.
Generator hostel
 Smještaj u hostelu Generator, svega tri stanice undergroundom udaljen od Piccadilly Circusa, oduševio bi sve partijanere. Preko 800 kreveta redovito popunjavaju gotovo isključivo mladi. Noćenje je oko 20 funti. Sve je u hostelu podređeno zabavi mladih ljudi, od produženog doručka do 11 sati, raznoraznih salona igara do dnevne kantine, koja se svaki dan od 22 do 02 sata pretvara u noćni klub. Ali, oni željni komfora, rado će ga zaobići. Kreveti datiraju iz vjerojatno II. svjetskog rata, od masivnog su željeza, neslomljivi. Federi spavača namjernika katalpultiraju par metara u vis pri svakom pokušaju lijeganja. Ali, tuš je posebna priča – ograđen od školjki i umivaonika tek zastorom, s tuškabinom-kadom koje u biti niti nema. Voda s tijela teče ravno do papučica putnika koji na drugom kraju nad umivaonikom pere zube. Tuš je fiksiran u zidu i voda polijeva maksimalno pet centimetara od zida. Svako jutro nova je avantura. Davno sam govorio - Dok sam mlad, sve što mi treba je čist krevet, grijanje i topla voda. No, svi uvjeti bili su zadovoljeni tek prvi dan. Već sljedećeg jutra puca vrelovodna cijev isred hostela. Više nema tople vode. Radnici su kvar sanirali pet dana! Bez presinga. Laganica. Prvi dan se kopalo, drugi dan gledalo u cijev, treći dan krpala cijev, četvrti dan zatrpavala rupa i petog je, na dan odlaska, uslijedilo asfaltiranje. Nema forsinga, cjelonoćnog rada kako bi se vratio dotok tople vode korisnicima. Na posao se dolazi oko 9 sati, nakon hemenegsa, a oko 15.30 sati kupe se krpice jer pada sumrak.
Engleski Heineken?
Nekada, kažu domaćini, nije bilo tako, ali mnoge su se stvari promijenile stupanjem na snagu odluka EU i otvaranju tržišta radnika. Prve večeri, nakon napornog puta, opustiti smo misli u obližnjem pubu. Upitali smo mlađahnu konobaricu da nam natoči pintu (britanska inačica 'po'litrenke' samo mrvicu manja – 0, 47 litre) neke domaće pive i dobili iznenađujući odgovor. „Svakako! Može li Heineken?“. Ubrzo smo saznali da je zapravo nedavno stigla iz Australije na privremeni rad i da joj pivo nije jača strana. Slični prizori ponavljali su se i u brojnim drugim pubovima. Za točionikom su se redali Poljak, Čeh, Južnoafrikanac, pa i sam Džingis-kan. Ili nas je barem podsjećao na njega. Inače, pive, barem engleske, su prilično loše. Cijene ih 30-ak kuna, ali tih novaca ne vrijedi niti jedna. Kapa do poda spušta se jedino gospodinu Carlingu.
Velika Britanija sve donedavno bila je na glasu kao radnička meka za ljude s naših područja, kojih je bilo popriličan broj. Za svega nekoliko mjeseci moglo se zaraditi i cijela hrvatska prosječna godišnja plaća, upućuje nas starosjedioc Marko. No, velika najezda radnika iz Poljske, koji bi prihvaćali posao po bilo kojoj cijeni, srušila je dnevnice i sada, kaže, to više nije to. Neki poslovi koje stranci rade su 'fini', ali najčešće se radi o poslovima 'konobara na mješalici' i slično. Među popularnijima je i zanimanje 'stojko-čovjek reklama'. Na svim glavnim prometnicama ljudi stoje unutar jednog četvornog metra nepomično držeći štap na kojem je velika tabla s porukom „rasprodaja ulaznica za kazalište“, „rasprodaja odjeće 75 posto“ i sl. I tako po cijele dane, bila kiša, snijeg, vjetar...
Kiša je padala od prvog do posljednjeg dana. Ali opet, niti jednom nije za pravo padala. Niti jednom nije bilo pljuska, već većinom neko nelagodno kenjuckanje sitnih kapljica iz visina. Tu smo otkrili i da Londončani ne nose kišobrane. U ruci ga drže samo turisti. „Ma sad će stati“, redom govore i veselo trčkaraju dok kiša rominja. Inače, u svakom pubu postoji veća kanta s kišobranima koje posjetitelji mogu slobodno uzeti.
Pokušaj razgledavanja
 Kako je veliki dvoboj na zelenom travnjaku na rasporedu bio središnjeg dana našeg boravka u Londonu, imali smo vremena za razgledavanje. London ima stanovnika kao dvije Hrvatske i jasno je da svako razgledavanje može biti samo pokušaj razgledavanja. Ne bi nam bilo dovoljno ni mjesec dana, procijenili smo. Naoružani top10morašvidjetiznamenitosti kartom, krenuli smo u šetnju gradom na Temzi. Usput, u Temzi ne bih mogao ni nokat smočiti. Ne vidi se jedan centimetar u dubinu, ali se vide raznorazne grickalice turista. Big Ben, Buckinghamska palača, London tower, Tower bridge, Westminster palača, parlament, katedrala...tempo je bio izniman. Ali, ritam znamenitost-pinta-znamenitost-pinta... dosta nam je suzila 'radni dan'. Oni koji se kraće zadržavaju u Londonu imaju priliku posjetiti British Airways London Eye (milenijski kotač), uz Temzu u samom centru grada. Iz staklenih kapsula ogromnog, 135 metara velikog 'kotača' cijeli se London pruža kao na dlanu. Doživljaj je, ali ipak nepotpun.
Vatrene kockice već su se polako skupljale. Razočarali smo se shvativši da su svi stadioni udaljeni od grada kao Karlovac od Zagreba pa smo većinu vremena provodili upijajući atmosferu londonskih kvartova i ulica. Šečući St. James Parkom pozdravila nas je i sama britanska kraljica veselo nam mahnuvši iz raritetnog rolls-roysa. Kasnije je pričala po novinama kako nije zbog nas izašla iz Buckinghamske palače, već da je sa starim Phillipom išla na ceremoniju proslave 60. obljetnice braka. Nismo popljugali tu priču. Prošetali smo i brojnim parkovima, a u St. James Parku otkrili pravu oazu, kako za ljude, tako i za životinje, koje su se toliko pripitomile da nam je i plaha vjeverica bez straha prišla nažicati hranu.
Prehranjivanje
 Istraživanje engleske kuhinje prestalo je već nakon drugog dana. Što zbog, prosječnom hrvatskom nepcu, polubljutave hrane, što zbog cijene – oko 8 funti za ručak veličine užine u vrtiću. Nadaleko poznati fish&chips odbojan je na prvi pogled. U masti okupan prženi krumpir i debelo pohani riblji file nije bila nikakva opcija. Vakumirani specijaliteti iz trgovine postali su redovita večera, a ručalo se – fensi – kod kineskog gurmana Mr. Wu-a, koji ti za pet funti daruje hrane koliko god stane u tebe. Suputnik Dinko i ja dogovorili smo se na početku da barem jedan dan moramo popiti čaj u 5 popodne i praviti se Englezi. Pokušaj po pokušaj, ostalo na pokušaju. Kako u pintu ne treba puhati, izbor je bio jasan.
Sigurnost i preventiva
 Bližio se dan utakmice, a sedam tisuća hrvatskih navijača ravnomjerno se rasporedilo po valjda sve i jednom pubu u Londonu. Insinuacije kako bi 'strašni' engleski navijači možda i pokušali inicirati kakav incident pale su u vodu. Velike zasluge za to idu Hildi, kako nitko ne smije zvati čeličnu lady Margaret Thacher jer ne voli svoje srednje ime, koja je pooštrila 'zakon o navijačima' (inačica dubokoumno nazvanog hrvatskog zakona). Nitko zbog gluparije ne bi volio završiti na noćenju iza rešetaka. Sigurnost u središnjem Londonu je zaista na visokom nivou. Sa svake bandere, na svakom križanju na vas budnim okom motre snage reda putem na tisuće kamera. Pravi big brother.
Ipak, ako poželite otići do Camden Town-a, najšarenijeg i najraznolikijeg kvarta u Londonu, u kojem vjerojatno i eskimi imaju svojeg zastupnika, bobbyji će vas upozoravati na stalni oprez. Na stanici metroa pružit će vam tako i letak 'Staying safe in Camden Town' sa nizom, na prvi pogled, suludih upozorenja: 'Hodaj uspravno i gledaj naprijed', 'Ne koristi prečice', 'Uvijek imaj uza se svjetiljku i zviždaljku', 'Uvijek imaj pogled na svoje piće u pubu', 'Izgledaj samouvjereno', 'Ne hodaj s rukama u džepovima', 'Isplaniraj povratak i naruči taxi unaprijed'... Danju je Camden Town veselo mjesto gdje se sabiru sve kulture svijeta i stvarno je moguće kupiti svašta, od igle do space shuttlea. U što se pretvara noću, nismo imali previše volje provjeravati.
Englezi k'o Englezi
Englezi su poprilično samouvjereni, makar je često pravi izraz arogantni ili bahati. Ne mislim pritom na svakodnevne situacije u kojima su izrazito ljubazni i gostoljubivi, već po poimanju svoje nogometne veličine. Krateći vrijeme na dan utakmice, prelistavali smo dnevne novine. Iako smo naišli na jedan tekst s naslovom 'Dečki, prestanite se šaliti', koji je pozivao Beckhama i ekipu da ne profućkaju potrebni im bod, ostali tekstovi vodili su analize gdje bi Englezima bilo idealno boraviti u na prvenstvu u Austriji i Švicarskoj, zašto 'velika Engleska' uopće mora igrati kvalifikacije po banana državama umjesto da svaki put ima direktan plasman. Epilog utakmice je poznat. E baš zato! Fantasista, Olembe, Petrić i društvo poslali su im jasnu pouku usred prekrasnog i impozantnog Wembleya! Kako igračima, tako i navijačima, koji su na tribinama hrvatske navijače dočekali pjesmama poput 'You're shit and you know you are' i 'Who, who the f*ck you are'. Za sljedeći ogled, a i on se bliži, upamtit će. Jako dobro. Izraz 'praviti se Englez' u potpunosti smo upoznali. Dan nakon utakmice novine su se naširoko raspisale o utakmici. Od osam dnevnih novina, tek su jedne u tri rečenice napisale ocjene za hrvatske nogometaše i igru. Svi ostali stupci rezvervirani su ostali samo za njih. Neka. Imali su o čemu i pisati.
Pozdrav funtama
Pintu dvije kasnije i bližio se naš povratak. Posljednji dan odlučili smo zadnje funte i penije potrošiti na kupovinu. Oxford street upravo je idealno mjesto za to. Pregršt trgovina koje se otimaju za kupce snizuju cijene i za 75 posto. Kvalitetni odjevni predmeti mogu se pronaći već za 3,4 funte. Suvenir, dva i s novčanicima u knock downu spremni smo za povratak. Koristimo i priliku da još jednom probamo ne poginuti prelazeći cestu kojom voze 'ludom' stranom, na što se nikako nismo uspijevali priviknuti. Valjda je to najefektniji način za prepoznati turista u Londonu, jer Londončaninom se danas zovu ljudi svih visina, težina i rasa na svijetu.
Ispunjeni dojmovima, emocijama i sa slatkim okusom pobjede u ustima vraćamo se kući. London je postao broj 1 grad svih vremena na mojoj listi. Što li će tek postati kad se vratim i otkrijem još 85 posto tog velegrada, kojeg nisam uspio vidjeti za upornog petodnevnog lipsanja?! Jedva čekam otkriti!
 Ispiši članak
 Pošalji članak na e-mail
 Komentiraj članak
|
Hosteler je magazin za mlade
globetrottere i vlasnike EURO<26 iskaznica. Magazin
izdaje Hrvatski ferijalni i hostelski savez 4 puta godišnje
u 15 000 primjeraka. Besplatno se distribuira svim članovima
te po srednjim školama (uz preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa),
fakultetima i drugim mjestima od interesa
mladih.
Magazin je djelo mladih volontera koji vas pozivaju
da im se pridružite u njihovom radu s ciljem popularizacije
djelatnosti i aktivnosti mladih.
Magazin "Hosteler" je kao periodična
tiskovina prijavljen Ministarstvu kulture RH pod brojem
1276.
|
