PUT POD NOGE MNOGE:
Dogodovštine iz Izraela – The promise laaand
Piše: Filip Vučagić

Moja dugo očekivana želja, da pored Moskve (u kojoj nisam bio) posjetim Izrael, konačno se ostvarila. Ponešto sam znao o toj zemlji, koja me oduvijek fascinirala, a posebno zbog teškog povijesnog puta jednog od najstarijih naroda na Svijetu, kojeg je pratila diskriminacija, progoni, pogromi i brojni ratovi. Šest ratova preživjeli su od neovisnosti moderne države Izrael 1948. godine do danas. U najneprijateljskijem području u kojem se neka zemlja može naći, branili su se i protiv 7 zemalja napadača od jedanput. Unatoč svemu uspjeli su se obraniti, pa čak i okupirati pogranični teritorij te stvoriti zemlju koja podsjeća na neku mješavinu Djevičanskih otoka, New Yorka i Grčke. Zahvaljujući prijateljstva s djevojkom čiji je momak gastarbajter u Tel Avivu i njegovim poznanstvima uspio sam pročeprkati tu zemlju pa ću vam je kroz slike i štorije koje sam čuo pokušati približiti.

Iće i piće

Iako sam tekst započeo društveno-politički, kao prioritet opisa ipak je gastronomija. Moja prva narudžba bila je, naravno, domaća piva – crveni Goldstar doista je zlatna zvijezda. U gotovo svim restoranima servirat će vam ga uz grickalice – krastavci, zelje i začinjene masline. Razbribirga koja je očito odgovarala samo mom luđačkom nepcu, jer je ostatak društva to odbio, ipak je do danas za mene broj jedan pivski izum.
U hrani su majstori međunarodni. Iako nemaju neku svoju specifičnu kuhinju, spoj mediteranskog tanjura i istočnjačkih mirodija pruža zaista pravo zadovoljstvo u ustima. Postoje krasni restorani gdje se ručak sastoji od 15-ak različitih tanjurića u kojem je raznolikost salata, mesa, krumpira, lepinja... Pak u drugima rade čudo od specijaliteta kakvima ni naš samozvani gastroguru Butković sigurno nije svjedočio.
Naravno, sve ćete to pristojno i platiti. Fer ručak po osobi kreće se od 70 do 150 kuma. Uglavnom sve cijene su za bar 10% više nego kod nas, a neugodno iznaneđenje je posebno skup špeceraj. U najvećim i najjeftinijim «konzumima» ničim napunjena kolica platiti ćete jaaako skupo.

Zabava

Vrhunska u Tel – Avivu, puno klubova, izlasci svaki dan... Cijene pića su, hm, interesantne, vodku-sprite platit ćete i 10 evrića. Uglavnom ispod 30 kuna jedno piće ne računajte. Muški će to lakše preboljeti jer djevojke jako simpatiziraju naše gore list. Naime Izraelci nisu toliko visoka nacija, tamnije su puti, gotovi svi imaju crne oči, sve suprotno od nas, zato smo uvijek interesantniji.. :) A Izraelke su prekrasne!
Očekujete li ozbiljnu vezu za Židovkom, budite spremni da baš nećete uspijeti, osim ako ste i sami Židov, jer njeni roditelji to neće odobravati, a onda i one, odgajane u tom duhu, nisu sklone takvoj vezi. Isto vrijedi ako se koja djevojka, nežidovka, zaljubi u Židova.
Visoki prirodni prirast stanovništva muslimaske vjeorispovjesti, te jako mali broj stavnovnika Židova u odnosu prema susjednim muslimanskim zemljama stvorio je kod tog naroda jak osjećaj povezanosti i odgovornosti za očuvanje vjere, nasljeđa i običaja. Tako ako poželite postati Židov, oni će vas rado prihvatiti, ali da će svoju dugoočuvanu tradiciju prepustiti drugima, neće biti slučaj. Muslimani koje smo upoznali tvrde, naravno, da oni uredno ljube i žene židovke, koje pak, očekivano, prelaze na Islam.
Mi smo bili smješteni u Ashdodu, južnije od Tel – Aviva, grad koji je toliko planski uređen, sa kvalitetnim zgradama, parkovima, velikom pješćanom plažom, palmama na svakom koraku.. Na fotkama slika s našeg balkona... Inače ovo bi bila neka polu-pustinja i nepolodno tlo, ali kao i ostatak zemlje tako je lijepo uređeno, na svakom milimetru su cjevčice za navodnjavanje, zelenilo, uređeno skulpturama, spomenicima i predivnom modernom arhitekturom.

Jeruzalem

Ovaj grad je poseban doživljaj. Toliko suprotnosti i različitosti na jednom mjestu, gdje su svi i pomalo «na nož», a opet žive zajedno na toj maloj parceli. U Stari grad ušli smo na istočni ulaz. Taj dio grada je muslimanski, što možete odmah prepoznati. Kad prođete zidine i uđete u ono mnoštvo, koje se potiskuje kroz te uske uličice, kao da ste promjenili tisućljeće. Sa svih strana trgovci, svila i njene inačice, začini, muzika, feređe, dostavljaći koji vam sa svojim kolicima doslovce udaraju u guzičice i gaze vam po nogama.
Kada ta zbrka naglo prestane znate da ste ušli u židovski dio grada. Puno mirniji, uređeniji, čišći, sa svega par obrta. Dolazimo i do Ha Kotel-a, Zid plača, najsvetije židovsko mjesto. To su zapravo zidine starog (prvog) židovskog hrama koji je bio rušen, pa obnavljan, pa opet rušen, da bi danas ostalo samo to od njega.
Sa stepenica iznad Zida plača vidi se lijepi pogled na njega, kao i na poznatu zlatnu kupolu. Jedno od nezgodnijih mjesta na zemlji, jer za muslimane tamo je Muhamed uzjahao na konju s krilima prema nebu, za Židove tamo se Mojsiju obratio Jahve, a kršćanima su pak tamo razapeli Krista... I tako, svi polažu pravo, svima je to mjesto najsvetije. Danas je to muslimanski dio, koji kontrolira izraelska vojska i gdje nije baš najjednostavnije ući.
U Jeruzalemu ćete sresti i najviše strogo religioznih Židova. Obučeni u crna odjela, sa šeširima, bradama i zulufima lako su prepoznatljivi. Od Države dobivaju oko 1000 ojra mjesečno samo zato što žive po strogim običajima i vrijednostima svoje vjere.
U kršćanskom djelu možete vidjeti cijeli Isusov put, od razapeća na Golgoti do njegova groba. Ti djelovi pod upravljanjem su različitih Crkva – najviše je pod grčkom pravoslavnom, ali tu su i franjevci, kopti, armenci... Svakih pet koraka svatko je uredio svoj dio proizvoljno i još nije pronađen zajednički jezik da bi zajedno održavali i renovirali ovo povijesno i sveto kršćansko mjesto.

Vojska

Svi sa 18 godina idu u vojsku, muški na tri, a žene na dvije godine. Većina Izraelaca je ponosna na to, nekima je pak gubljenje vremena (posebno imigrantima, koji su pretežno Rusi), a neki ne idu uopće. Činjenica je da ako niste završili vojsku, ne možete računati ni na kakvu poslovnu karijeru, a i sam posao ćete teško naći. Vojsku uglavnom služe u mjestima gdje žive, odlaze spavati doma, mjesečno za to primaju oko 100 efra, uniforme nose ležerno, rade uredski posao, a većina zadužuje i naoružanje. Zbog toga ćete jurišne puške M-16 vidjeti na mnogim ramenima bez obzira jesu li u civilu ili odori, puška se uvijek nosi. Sigurnost zajamčena.

Sa Beduinima

Poseban doživaljaj je bio odlazak u pustinju Negev da upoznamo život izravnih potomaka beduina. Primili su nas izrazito srdačno, prepričali nam mnoge običaje i nisu dali da išta platimo. Kod unuka Kralja beduina vidjeli smo najstariju kuću i slušali o narodu koji živi od Maroka do Irana. Djed mu je bio pravi as, 39 žena i 72 djece (neslužbeno 120), a vidjeli smo i sliku kako mu se udvara supruga tada već pokojnog generala Ike-a (Eisenhowera). U šatoru gdje žive pili smo aromatične kave i prezaslađene superfine čajeve, menzili smo zajedno, razgovarali sa devom i slušali najstarije hitove na tradicionalnim glazbalima. Špica popodneva je ples devetogodišnjakinje, koj nas je sve ostavio bez riječi.
Pala je noć pa je već bilo vrijeme za tulumišku. Rahat se zove to muslimanko mjesto gdje smo bili. Tamo, navečer, nećete sresti ženu, niti ćete moći naručiti alkohol. U «birc» gdje smo izašli popili smo kavu, napušili se nargile od jabuke, gledali film na velikom videozidu i malo igrali snooker.
Moja prijateljica bila je jedina cura tamo i kaže da se osjećala super ugodno, jer je konačno izašla negdje gdje je hrpa muškaraca, a nitko ne zuri u nju i dobacuje loše šprehe.
Najdoživaljaj – Zastali smo u pekari, gdje su se zapravo pekle baklave na sto načina. Kada smo već, po staroj hrvatskoj navadi, nasrnuli na besplatne baklave, naglo smo spriječeni. Osjećaj srama. Ali ne, vadi se poseban protvan i ono na njemu što liči na štrudlu od mrkve pretvara se u najdivniji slatki okus svih vremena. Cijela večer dobiva novu dimenziju, a ja sada dobivam stopostotno pokriće da Butković cijelo vrijeme laprda u Jutarnjem.

Ben Gurion airport

I za kraj put kući. Dolazak na areodrom. Prvo uvodni razgovori o tome zašto smo došli, što smo kupili, da li smo primili kakve poklone, s kim smo bili, da li imam curu, ženu, koliko dugo, kako često se viđamo u Hrvatskoj, živimo li zajedno, koji su nam planovi (znam da ne vjerujete, ali u potpunosti je sve istina). Vrlo su ljubazni i i unaprijed se ispričavaju, ali čim pređete još jedno pet sličnih kontrola i na njima dobijete potvrde spremni ste za avion.
Putovanje završeno, morate probati. Vjerujte, nakon toga još će vam i falit.

 Ispiši članak
 Pošalji članak na e-mail
 Komentiraj članak (2)

Hosteler je magazin za mlade globetrottere i vlasnike EURO<26 iskaznica. Magazin izdaje Hrvatski ferijalni i hostelski savez 4 puta godišnje u 15 000 primjeraka. Besplatno se distribuira svim članovima te po srednjim školama (uz preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa), fakultetima i drugim mjestima od interesa mladih.
Magazin je djelo mladih volontera koji vas pozivaju da im se pridružite u njihovom radu s ciljem popularizacije djelatnosti i aktivnosti mladih.
Magazin "Hosteler" je kao periodična tiskovina prijavljen Ministarstvu kulture RH pod brojem 1276.

Broj 32

Broj 31 Što je hosteler bez... hi.euro!!! Istraživanje nezavisnih putovanja mladih i studenata u Hrvatskoj Pura vida Costa Rica - Zalutati kao Columbo I. dio Kina - Hua Shan, Shaolin, Shanghai... Norveška – zemlja superlativa Putovima pape Ivana Pavla II. Hum - Izlet u najmanji grad na svijetu Antonija Šola – Obožavam putovanja! Umreženi – danas i nekad

Broj 30 Studiranje u inozemstvu Ivrea - Kako je hrvatski ban zatvorio talijanski karneval... San Francisco - Cvijet u kosi, ljubav te nosi Pingyao - najbolje sačuvani drevni grad u Kini Manana – bez presinga putešestvija po Južnoj Americi Sofija & Istanbul - avantura u domovini kebaba Gvozd Ana Jelušić - Obožavam atmosferu u hostelima! De modo cacandi Tko će začepiti usta najvećem filmskom brbljavcu? KVIZ: Idemo na istok Europe!

Stariji brojevi: Broj 29 Broj 28 Broj 27 Broj 26 Broj 25 Broj 24 Broj 23 Broj 22 Broj 21 Broj 20 Broj 19 Broj 18 Broj 17 Broj 16 Broj 15 Broj 14 Broj 13 Broj 12 Broj 11 Broj 10 Broj 9 Broj 8 Broj 7 Broj 6 Broj 5