PUT POD NOGE MNOGE:
Manana – bez presinga putešestvija po Južnoj Americi
Piše: Mladen Marčić
Pola dva ujutro (po lokalnom vremenu), dan dva nakon Božića, guram glavu tik do prozora i buljim u svu raskoš zlatnog svjetla što obasjava grad – Rio de Janeiro. 'Bog je Brazilac', čujem preko razglasa aviona netom prije slijetanja. Tako, naime, Brazilci objašnjavaju svoje bogatstvo. I uistinu je bogatstvo – pješčane plaže, bezbroj uvala, otočiča, nacionalnih parkova na planinama oko grada, ocean, laguna... Rio ima sve.
Noć uz 30 Celzijevaca
'Ako ti netko u Riju priđe s pištoljem nožem ili bilo čim sličnim – daj mu sve što imaš i trebao bi te onda pustiti na miru'
Lovim prvi taksi do svog odredišta – hostela u gradskoj četvrti Santa Teresa udaljen cca pola sata vožnje. Naravno, ne trebam ni spominjati da smo tamo bili za manje od 20 minuta. Crveno svjetlo u Riu po noći znači samo jedno – gas gas i samo gas, bez zaustavljanja. Istovremeno zeleno znači – oprez; vozač naglo koči, praktički staje pred raskršćem i 'osluškuje'...nema nikoga, ok, idemo dalje – gas gas i samo gas.
Dolazimo pred hostel. Valjda. Nema nikakvog znaka da je to hostel. Kuća izgleda kao i svaka druga u ulici. Baš u tom trenutku iz kuće izlazi Junior – mali crni s osmjehom od uha do uha i blještavo bijelim zubima. Kad kažem mali naravno mislim na visinu – meni do nosa. Grabi moj backpack, ruksak, sve...bez imalo poteškoća, pokazuje mi da ga slijedim unutra. Skupljam hrabrost i ulazim. Uh, sva sreća!!! Ipak je to hostel. Nakon svega što su mi prijatelji ispričali, nakon svih upozorenja kojih sam se naslušao (moje omiljeno: 'Ako ti netko priđe i stavi pištolj ili nož pod grlo, daj mu sve što imaš i moli Boga da te pusti da živiš'), mogao sam odahnuti. Bio sam na sigurnom.
Ujutro se budim u lokvi znoja. Kako i ne bih kad je po noći u prosjeku preko 30 stupnjeva, a 'klima' u sobi se sastoji od jednog ventilatora koji ponekad radi.
Ostati živ
Domaćin Jorge mi pokazuje slike svih znamenitosti i turističkih atrakcija vrijednih pažnje svakog respektabilnog turista. Usput objašnjava, točnije potvrđuje izjave mojih frendova: 'Ako ti netko priđe s pištoljem nožem ili bilo čim sličnim – daj mu sve što imaš i trebao bi te onda pustiti na miru'; 'Nemoj nositi po gradu narukvice, fancy odjeću, sat, mobitel, kameru...apsolutno ništa čim bi iole mogao skrenuti pozornost na sebe'.
Nakon tako lijepog upozorenja i opisa situacije u Riu krećem (nimalo hrabro, bez narukvica, kamere ili mobitela) u šetnju po centru Ria. Na putu do centra prolazim ispod slavoluka (akvadukt izgrađen oko 1750. po uzoru na rimske akvadukte), koji je 1896. pretvoren u viadukt za potrebe bondinha (bondinja) – prastarog tramvaja koji i dan danas vozi. Otvorenog je tipa i ono najzanimljivije na njemu je to što u slučaju da nema mjesta za sjedenje, jednostavno visite sa strana tramvaja i u svakom trenutku (i dok se tramvaj kreće) možete jednostavno pustiti se i 'izaći iz tramvaja'. Sami centar grada je financijsko središte s velikim zgradama, a tu se dobro uklopila i Katedrala Rio de Janeira posvećena San Sebastianu – zaštitniku grada. Izrazito je modernog dizajna (ništa slično našoj ili bilo kojoj drugog katedrali koju sam ja vidio u Europi) i može primiti 20 tisuća ljudi.
Navečer Junior predvodi malu grupicu ljudi u jedan od poznatijih samba barova u gradu. Muzika je 'live', pije se capirinha (nacionalno piće slično našoj rakiji s dodatkom limuna i hrpe leda), pjeva i pleše sa svim i svakim (formalno upoznavanje je nepotrebno) do iznemoglosti.
Rio na dlanu
Sljedeći dan odlučujem se na posjet Corcovadu – obližnjoj planini, u nacionalnom parku, na kojoj se nalazi 38-metarski kip Krista Izbavitelja (Cristo Redentor). Prvi put ulazim u gradski bus (riječi Jorgea lete mi mislima: 'Dobar dio turista bude opljačkan za vrijeme vožnje u busevima ili u metrou') bolno svjestan da apsolutno svi u busu znaju da sam turist. Vožnja je trajala svega 15-ak minuta. Razlog tome ne leži u činjenici da je Rio mali gradić već, vrlo jednostavno, vozači su luđaci – valjda se međusobno natječu tko će brže odvoziti ili tko će prije ući u legendu kao novi Ayrton Senna (op. a. najveći od najvećih od najvećih vozača formule 1 – i da pritom računam i na Schumachera). Ipak, ima jedna jako dobra stvar vezana uz takve vožnje – misli su vam potpuno usmjerene na to kako ostati prikovan za stolicu, jer ako se uistinu ne držite objema rukama za sjedalo – u pojedinim trenucima kada autobus naleti na kakvu grbu ili rupu (a ceste su im u lošijem stanju nego u nas) – krila nemate, ali svejedno letite.
Po dolasku u podnožje planine možete birati dva načina dolaska do vrha – vlakićem kroz nacionalni park ili taksijem. Ja odabirem vlak i nakon 20-ak minuta ugodne vožnje prašumom (tropskom kišnom šumom) nalazim se tik podno ogromnog kipa Isusa Izbavitelja s raširenim rukama. Kip je nedavno proglašen jednim od Novih sedam svjetskih čuda. Postavljen je 1931. godine, u njemu se nalazi jedna mala kapelica, a cijeli prostor oko kipa je u proteklih nekoliko godina potpuno renoviran i uređen. Tu se nalazi i vidikovac s kojeg puca pogled na cijeli Rio. Gužva je neviđena. Rulja mahnito slika šta god im dođe pod nos, jer svaki detalj je bitan, neki se valjaju po podu u nadi da će dobiti što bolji kut (prilikom slikanja) kipa, drugi se guraju, naguravaju, pravila civiliziranog ponašanja samo što nisu potpuno zaboravljena. Probijam se kroz gomilu, svako malo nekoga trknem...zaklonim pogled ili kut slikanja...'Joj, oprostite', upravo sam nekome stao na prste... ali vrijedilo je - Ipanema, Copacabana, Lagoa (laguna), Botanički vrt, Botafogo, Urca, Pao de Acucar (Glava šećera), Maracana...sve je zabilježeno za trajnu uspomenu jednim jednostavnim klikom fotića.
Faveliranje
 Ako je pogled s Corcovada nevjerovatan, kako onda okarakterizirati pogled s Pao de Acucara? Osim što na dlanu imate cijeli Rio, pogled seže sve do najdužeg mosta u Brazilu – 14 kilometara - koji povezuje Rio i grad Niteroi, koji se nalazi s druge strane zaljeva Guanabara. Niteroi je inače poznat kao ekskluzivno odmaralište s lijepim plažama. Na Pao (de Acucar) voze dvije gondole. Svaka vožnja traje niti tri minute (a na same vožnje čekate naravno preko sat vremena), a ako se kojim slučajem zateknete tamo u vrijeme zalaska sunca – tim bolje, ulična rasvjeta Riu daje poseban ugođaj.
Kad bih rekao da sam bio impresioniran Copacabanom ili Ipanemom, lagao bih. Dvije doduše dugačke (velike) pješčane plaže, ali to je sve. Hrpa ljudi, poprilično veliki valovi, činjenica da sam opet 'lomio' prste da bih se dokopao vode, a bome ni cure nisu bile na visini reputacije Brazilki.
U svakoj faveli nalazi se tzv. policijska postaja s jednim policajcem, koji smije izaći iz te postaje, ali samo u određenim granicama – 10 metara u jednom i 10 metara u drugom smjeru od postaje
Zadnji dan iskoristio sam za razgledavanje favela u sklopu organiziranog izleta. Iskreno, očekivao sam puno lošiju situaciju nego što to ona je (iako daleko da je od idealnog). Tour favela trajao je nekoliko sati u kojima smo posjetili tri različite favele, a i moglo se čuti dosta zanimljivih stvari. Jedna od njih je da favelama upravljaju narko-bossovi, da ljudi koji žive u favelama uopće ne vole policiju, da policija tamo ni nema ovlasti – u svakoj faveli nalazi se tzv. policijska postaja s jednim policajcem, koji smije izaći iz te postaje ali samo u određenim granicama – 10 metara u jednom i 10 metara u drugom smjeru od postaje.
BAires
 Naravno da postoje još mnoge druge atrakcije, ali valja napomenuti da za jako puno toga (npr. tandem para-gliding) treba imati poprilično puno novaca – Rio nije ni najmanje jeftin pogotovo ako idete u vrijeme karnevala ili Nove godine. Tada svi hosteli poskupljuju u prosjeku 3-4 puta(!), o suvenirima i sličnim atrakcijama da ni ne govorim. Kad se sve to uzme u obzir, veselio sam se što mijenjam 15-erokrevetnu sobu za 8-erokrevetnu sobu u samom središtu Buenos Airesa.
Hostel (uglavnom 8-erokrevetne sobe, etažni WC, ali zato ima superbrzi besplatni internet, stol za bilijar – cijena samo 1 pesos - cca kuna i pol, TV, satelit, dvd, ali i vlastitu turističku agenciju...) se nalazi na Aveniji Corrientes, stotinjak metara od jednog od simbola grada – Obelisca. Taj moderni monument je izgrađen 1936. godine u čast obilježavanja 400. obljetnice osnutka grada. Nalazi se na Trgu Republike (Plaza de la Republica), mjestu gdje se križaju Avenija Corrientes i (po Argentincima) najšira avenija na svijetu – 9 de Julio/Nueve de Julio (9. Srpnja) koja je dobila ime po danu nezavisnosti 9.7.1816. U blizini se još nalazi Plaza de Mayo i Casa Rosada (sjedište vlade), Florida (najpoznatija šoping ulica – većinom pješačka zona), Plaza San Martin...
Buenos Aires je podijeljen na 48 četvrti (kvartova) od kojih ne smijete propustiti vidjeti: Recoleta, Retiro, San Telmo, Boca, Palermo.
Groblje Recoleta je jedinstveno na svijetu. Svaka grobnica je ustvari mauzolej, da ne kažem kuća. Tu ćete naći više kipova i statua nego u cijelom Zagrebu. Naravno, tu se nalazi i grob Evite Peron, nikad prežaljene nacionalne heroine čiji grob i dan danas ljudi dolaze posjetiti, položiti cvijeće, pustiti koju suzu. Ako vam kojim slučajem nije dosta šetnje i razgledavanja, nakon posjeta groblju zaputite se posjetiti Nacionalnu Biblioteku te zgradu Pravnog fakulteta Sveučilišta Buenos Aires, koji se nalaze u neposrednoj blizini.
Za sve ljubitelje (argentinskog) tanga, 'i one koji će to postati', a vjerujte mi jako se lako navući, gradska četvrt San Telmo pravi je raj. Jedna od najstarijih četvrti grada nudi pregršt kafića, restorana, klubova u kojima možete iskusiti sve čari najpoznatijeg argentinskog plesa.
Grande Diego
 Posjet BAiresu ne bi bio potpun bez odlaska na barem jedan nogometni stadion, a bome ni bez kupnje doživotnog suvenira u obliku slike i/ili (umjetničke) fotografije. Dvije muhe padaju jednim udarcem – odlazim u Bocu gdje se nalazi stadion istoimene momčadi, (puno ime je Club Atletico Boca Juniors, ali ga portenjosi – stanovnici Buenos Airesa – zovu jednostavno Boca) gdje status božanstva (i vlastitu statuu) ima Diego Armando Maradona, i Caminito – mjesto gdje se okupljaju umjetnici, gdje možete vidjeti radove u nastajanju, slikati se s tango plesačicom (za određenu naknadu naravno), kupiti sliku, fotografiju, ksilografiju, šta god vam srce poželi, a ako imate sreće možda i sretnete Maradonu (ne pravog naravno, iako se on izdaje za pravog naplačujući pozamašne svote novca za sliku – iako moram priznati, veća sličnost se ne postiže ni plastičnim operacijama – apsolutno sve je isto, od figure, trbuščića, frizure, stava, načina hoda...).
Palermo danas slovi kao jedan od najugodnijih kvartova za život. Lijepo uređen, s parkovima i malim, ali veoma očaravajućim trgovima i velikim brojem raznovrsnih, a opet dobrim i jeftinim restoranima i kafićima, dobar je odabir za ugodnu večernju šetnju ili jednostavno odmaranje od gradske buke i vreve. Tu se stvarno bez problema može naći ponešto za svačiji ukus, ali najviše ipak ima restorana koji nude asado – tipični argentinski roštilj uglavnom serviran samo sa salatom, bez ikakvih dodataka poput kruha, krumpira ili bilo čega drugog. Valjda zato i nema puno debelih Argentinaca.
Bez presinga – manana
Po vlastitom iskustvu za Argentince posao dolazi 'manjana' (sutra) - 'Polako, ima vremena, sve će se riješiti samo bez presinga'. Tako sam izgubio četiri dana na organiziranje izleta – slapovi Iguazu, El Calafate te dvodnevni izlet do Colonije i Montevidea u Urugvaju.
Katamaran je jeftin i brz način kako doći od Buenos Airesa do Colonije. Svega 40 minuta po (Rio de) la Plati i već ste kročili na tlo Urugvaja. Mali gradić Colonia del Sacramento sa svega 20-ak tisuća stanovnika je najstariji grad u Urugvaju te od strane UNESCO-a proglašen kao Svjetska kulturna baština zbog mnogih atrakcija, koje datiraju još iz doba portugalske kolonizacije: Gradska vrata i drveni pomični most, svjetionik i ruševine samostana San Francisco iz 17. stoljeća, bazilika Sveti sakrament sagrađena 1808. godine od strane Portugalaca, najstarija crkva u Urugvaju izgrađena oko 1695 – Iglesia Matriz, portugalska kuća iz 18. stoljeća – Casa de Nacarello, Portugalski muzej itd itd.
Dva i pol sata busom od Colonije nalazi se Montevideo, glavni i jedini grad u Urugvaju s preko milijun stanovnika. Grad je podijeljen na 59 kvartova, a najznačajniji su Cuidad Vieja (stari grad - citadela), koji je u zadnjih par godina doživio mnoge promjene te tako postao centar noćnog života s mnogim starim zgradama još iz kolonijalnog doba, te Prado koji sadrži veliki park čije glavne atrakcije su Rosedal (vrt ruža) te mnoge fontane i spomenici.
'Jadna Niagara!'
 Hostel u kojem sam prenoćio nalazio se na glavnom trgu – Plazi Independenciji. Soba je bila blago rečeno katastrofa – vrata se nisu mogla zatvoriti, a ni zaključati, bez prozora, zidovi i više nego derutni, bez ijednog ormara/lockera/police, gdje sam mogao ostaviti stvari. Po katu su bila dva sanitarna čvora, a na katu 5-6 soba sa šest kreveta. Ipak, da ne bude sve tako crno u tom hostelu pobrinulo se uistinu uslužno i ljubazno osoblje, a i besplatni internet nije na odmet. O jako jeftinom bilijaru da i ne govorim. U Južnoj Americi to je očito najnormalnija stvar, standardno.
'Jadna Niagara!', navodno je izjavila 'prva dama' SAD-a Eleanor Roosevelt nakon što je vidjela slapove Iguazu (u prijevodu 'velika voda'). Slapovi se nalaze na granici triju država: Brazila, Argentine i Paragvaja. Najveći dio nalazi se na području Argentine, gdje bez problema možete provesti cijeli dan šetajući se, a možete iskusiti i Gran Avanturu (vožnja džipom po prašumi te gliserom po brzacima sve do slapova), nešto manji na području Brazila (glavna atrakcija je najbolji mogući vidikovac koji gleda ravno na 'Garganda de Diablo' – najveći od svih slapova ) te skoro pa zanemarivi dio u Paragvaju. U blizini slapova nalaze se dva mala grada – Foz do Iguazu na brazilskoj strani te Puerto Iguazu na argentinskoj strani.
'Jadna Niagara!', navodno je izjavila 'prva dama' SAD-a Eleanor Roosevelt nakon što je vidjela slapove Iguazu
Hostel u kojem sam odsjeo nalazi se na argentinskoj strani udaljen svega pet minuta vožnje busom od grada. Sobe su većinom 8-erokrevetne, svaki krevet ima vlastiti locker, a tuš i WC dijelite samo s cimerima. Naravno, hostel nudi besplatni internet, bilijar, TV, satelit, kuhinju, ali i bazen te nogometno igralište na kojem se svaki dan igra nogomet s domaćinima. U cugu naravno. Hostel također nudi i mogućnost (tople, kuhane) večere u formi švedskog stola a svake druge večeri priprema se asado te tango show.
Glečeri
 Posljednji izlet prije povratka u rodni kraj značio je odlazak u El Calafate, u razgledavanje nacionalnog parka prepunog glečera od kojih je najposjećeniji 'Perito Moreno'. Ako imate dosta vremena (i novca) slobodno se zaputite na jug Argentine busom ili autom, ali pri tome planirajte barem 4-5 gradova koje ćete usput posjetiti i gdje ćete prespavati, jer je El Calafate udaljen preko 3000 kilometara od Buenos Airesa. U nedostatku vremena - avion je bio jedina opcija.
El Calafate nalazi se u Patagoniji na samom jugu Argentine. Ako ste ikada gledali/pratili seriju 'Život na sjeveru' onda možete lako zamisliti kako izgleda gradić – jedna velika glavna ulica, u kojoj se nalaze dva dućana, jedna knjižara, par suvenirnica, pošta te nekoliko restorana i kafića, sve u službi turista, i nekoliko sporednih, u kojima se nalaze hoteli i hosteli, i to je više manje to. Odsjeo sam u malom hostelu nalik na kolibu, u 4-erokrevetnoj mješanoj sobi, sa sanitarnim čvorom (4 tuša i WC-a) posebno za muške, a posebno za žene.
Busom od grada do nacionalnog parka ima sat i pol vožnje. Ulaskom u park prepušteni ste sami sebi – šećete se od jednog do drugog vidikovca pokušavajući izbjeći horde (ostalih) turista te pronalaženja što boljeg kuta snimanja/slikanja glečera. Također, postoji mogućnost vožnje brodom po Argentinskom jezeru („Lago Argentino“), koji vas vodi još bliže glečeru (ali opet ne preblizu jer glečer po ljeti puca (uz strašnu buku) i komadi leda svako malo završavaju u vodi).
Sumrak u - ponoć
Treba napomenuti da cijene u Patagoniji tj El Calafateu baš i nisu 'popularne'. Više su nego u Buenos Airesu. To pogotovo vrijedi za restorane, ali isto tako valja napomenuti da je klopa izvrsna. Nikako nemojte propustiti probati jarića na žaru. I još jedna stvar – ako ste mislili dragu/dragog izvesti na romantičnu večeru uz svijeće – moglo bi vas iznenaditi da vam svijeće uopće nisu potrebne - mrak u El Calafateu pada tek iza ponoći, posljedica blizine Južnog pola.
Za kraj možda i najbolji savjet koji mogu dati svim onima koji se spremaju na put u Argentinu – ponesite sitniš. Ponesite hrpu, ma hrpetinu sitniša!!! Nebrojeno puta mi se dogodilo da jednostavno nisam imao sitnoga (i pri tome ne mislim na jedan ili dva pesosa, već na običnu novčanicu od 5, 10 ili 20 pesos) te da zbog toga nisam mogao kupiti ono najosnovnije – bocu vode, sendvič ili nešto slično. Jednostavno, kad bi prodavač vidio da nemam sitnog, samo bi uzeo sve što sam imao u ruci i vratio na policu, bez pardona, bez ijedne riječi, kao da me ni nema u trgovini, kao da se njega to ništa ne tiče.
 Ispiši članak
 Pošalji članak na e-mail
 Komentiraj članak
|
Hosteler je magazin za mlade
globetrottere i vlasnike EURO<26 iskaznica. Magazin
izdaje Hrvatski ferijalni i hostelski savez 4 puta godišnje
u 15 000 primjeraka. Besplatno se distribuira svim članovima
te po srednjim školama (uz preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa),
fakultetima i drugim mjestima od interesa
mladih.
Magazin je djelo mladih volontera koji vas pozivaju
da im se pridružite u njihovom radu s ciljem popularizacije
djelatnosti i aktivnosti mladih.
Magazin "Hosteler" je kao periodična
tiskovina prijavljen Ministarstvu kulture RH pod brojem
1276.
|
