PUT POD NOGE MNOGE:
Sofija & Istanbul - avantura u domovini kebaba
Piše: Ana Vrsaljko
 Bilo je teško nasilno se odvojiti od blagdanske trpeze već 26. prosinca, ali dvjestotinjak entuzijasta učinilo je upravo to – pred nama je bila osmodnevna avantura koja je uključivala tri države, dva glavna grada, nekoliko tisuća kilometara, puno zabave i još više šopske salate i kebaba..
Nakon višesatne vožnje kroz Hrvatsku i Srbiju dočekali su nas policajci na granici s EU. Iako nam je Unija najčešće simbol točnosti, brzine i profesionalnosti, u Bugarskoj malo lakšim tempom usvajaju te vrijednosti. Granica se može prijeći na dva načina. Jedan je besplatan, ali može trajati i do nekoliko sati, a drugi je znatno brži, ali zahtijeva, pogodili ste – nešto europske valute. Stare navike teško umiru pa makar vam i stara EU dama određivala pravila ponašanja. Naše balkansko odredište, bugarska ljepotica Sofija, opravdava takvo neplanirano ulaganje.
Mjesec dana uz 200 eura
 U njenom samom centru smjestilo se nekoliko prekrasnih građevina. Katedrala Aleksandra Nevskog, podignuta u čast 200 tisuća ruskih vojnika poginulih u ratu za oslobođenje zemlje od turske okupacije, najveća je pravoslavna crkva na svijetu. Tu je i Banya Bashi džamija koja potječe iz šesnaestog stoljeća. Sofijska sinagoga najveća je na Balkanu i rađena kao preslik bečke sinagoge koju su srušili nacisti (Bugari su posebno ponosni na činjenicu što bugarski Židove nisu doživjeli sudbinu svojih sunarodnjaka u nekim drugim državama jer su ih Bugari odbili izručiti Nijemcima). Zgrada tržnice je podignuta u historicističkom stilu te je nedavno i obnovljena, kao i mnogo drugih tipično srednjoeuropskih građevina. Prekrasni primjeri bečke secesije odvraćaju poglede od mastodontske socijalističke arhitekture koja dominira u najvećem dijelu grada. Predgrađa djeluju apokaliptično: sive višekatnice se izmjenjuju s trošnim potleušicama građenima od ostataka cigle. Zgrade na periferiji su često obrasle u grmlju, visokoj travi i pretrpane smećem. S prosječnom plaćom od dvjestotinjak eura bugarski je građanin daleko ispod hrvatskog prosjeka (prosječna hrvatska plaća iznosi 610 eura po podacima Državnog zavoda za statistiku; u Sloveniji, najrazvijenijoj novoj članici Unije, prosječna plaća iznosi 750 eura). Cijene hrane, pića i usluga su znatno niže nego u Hrvatskoj. Primjerice, za jedan lev (3,8 kuna) može se popiti sok, za tridesetak kuna se može dobro jesti u prosječnom restoranu ,vožnja taksijem nekoliko kilometara košta 3 leva (12 kuna), za stotinjak kuna se jede i pije u skupljim restoranima.
Brzim korakom naprijed
 Bugarska ubrzano grabi naprijed – to je potrebno reći kako se iz prethodnih sličica ne bi stvorila slika zemlje u kojoj vlada depresija. Bruto društveni proizvod je prema podacima Narodne banke Bugarske rastao po stopi od skoro šest posto (Hrvatska, nešto iznad četiri posto), stopa inflacije je niska, a nezaposlenost je samo osam posto. U samoj Sofiji se naziru obrisi stranog kapitala koji je preplavio Bugarsku. Redaju se moderne poslovne zgrade, luksuzni hoteli od koji jedan ima čak šest zvjezdica, reprezentativni šoping centri s lijepo uređenim buticima. Stotine fino uređenih restorana nude sve – od brazilske, japanske i arapske preko srpske i makedonske do autohtone bugarske kuhinje koja oduševljava. Sofijski klubovi su vrlo raznoliki i garantiraju odličnu zabavu, bez obzira da li volite narodnjake, elektronsku glazbu ili jazz. Zanimljivo je da se posvuda jede i to do kasno navečer pa tako primjerice u Buddha baru možete vidjeti ljude kako oko ponoći večeraju i chillaju uz koktele. Klub Sin City, koji se nalazi u centru Sofije, neki nazivaju najluksuznijim europskim klubom, a u njemu se, zbog znatno viših cijena skupljaju Bugari s dubljim džepom i turisti. Folk flor na kojemu se uz bugarske puštaju i grčki, srpski i bosanski narodnjaci, inspiriran je grčkim partenonom, a plafon je oslikan reprodukcijama Michelangelovih freski dok je namještaj od kože i drveta u brazilskom stilu. U tom carstvu hedonizma, kako ga nazivaju, svaka vrsta muzike ima svoj kat i svoju vjernu publiku s dubokim novčanicima.
Multikulturalan velegrad
 Nakon Sofije, naše sljedeće odredište je glavni grad jedine buduće članice EU koja se većim dijelom svog teritorija nalazi u Aziji – Turske. Država od kojih 70 milijuna stanovnika, raspoređenih na 10 milijuna na europskom dijelu, a 60 u azijskom dijelu države. U Istanbul smo stigli u kasnim večernjim satima i pri samom izlasku iz autobusa zabljesnuo nas je najboljim i najstarijim što ima – dvjema impresivnim džamijama čija povijest priča priču Carigrada – Aja Sofija i Plava džamija prva su i posljednja stanica svakog razgleda grada, što i zaslužuju jer jedan razgled nije dovoljan da se upiju snaga i ljepota kojom odišu. Napoleon je tijekom jednog od svojih brojnih posjeta Turskoj rekao da bi, ako bi ikad svijet bio jedna država, Istanbul trebao biti glavni grad. To se sigurno, osim na veličinu (cca 14 milijuna stanovnika) odnosilo i na mutikuturalnost i toleranciju kojom se Istanbul, s pravom, silno ponosi. Osim bezbrojnih džamija, grad je to u kojem možete vidjeti katoličku crkvu tik uz pravoslavnu u nizu nastavljenom sa sinagogom i džamijom. Brakovi koji se sklapaju među pripadnicima različitih religijskih skupina možda nisu najbolje prihvaćeni u svim dijelovima Turske, ali u Istanbulu su potpuno uobičajena pojava na koju se ne obraća previše pažnje.
Istanbul je najveći turski grad, ali ne i službeni glavni grad, 1923. godine je nakon osnivanja Turske Republike glavni grad umjesto Carigrada (kako se Istanbul do tada zvao) odlučeno da će administrativno središte države biti Ankara. Istanbul je kroz svoju dugu i fascinantnu povijest imao nekoliko imena, Bizantion, Drugi Rim, Konstantinopol, Kraljica gradova, Grad, Istanbul, Stambol, Islambol, Bolis, Kušta. Često su mu i tepali i davali imena koja su opisivala moć i ljepotu grada pa su ga nazivali i Vratima blagostanja i Uzvišenom portom.
Predodređen za velike stvari
 Istanbul je bio prijestolnica Istočnog Rimskog Carstva (Bizantskog Carstva) sve do njegovog pada 1453. godine kada postaje prijestolnica Osmanskog Carstva. Položaj na južnom Bosporu koji spaja dva kontineta odavno je predodredio ovaj grad samo za velike stvari – kontrolirati važne prometne pravce značilo je imati moć i novac, u slučaju Istanbula – kako u prošlosti tako i danas. Često se kroz povijest događalo da neki gradovi dolaskom novih tehnologija ili grana prometa, zbog aktiviranja nekih atraktivnijih ruta izgubi na svojoj važnosti. U Istanbulu to nije slučaj, promet samo po Bosporu vrijedan stotine milijune dolara odvija se jednakim intenzitetom, samo što njime danas umjesto drvenih galija natovarenih mirodijama i mirisnim uljima plove supertankeri natovarenim čelikom, drvom i naftom – 'iz prve ruke' smo ih vidjeli kad smo se brodom otisnuli na razgled Bosporskog tjesnaca i obje strane grada s morske perspektive. Poslužilo nas je prekrasno vrijeme i iako je malo puhalo uživali smo u pogledu na tursku arhitekturu.
Beskrajno cjenkanje
 Četiri dana koja smo ondje proveli svakako nisu dovoljna da se vidi i proba sve što Istanbul nudi, ali je svakako dovoljno da se zaljubi u sjajnu energiju kojom isijava. Mirisi, okusi i vizure grada osvajaju na prvu i svatko može pronaći nešto za sebe, bilo da se radi o restoranima, klubovima, muzejima, događanjima, kupovini ili običnoj šetnji. Jedna od nama najneuobičajenih pojava svakako je beskrajno cjenkanje na koje se u Turskoj treba dobro pripremiti jer cijena za nešto što želite nije valjda nikad ista. Teško je procijeniti na temelju čega ju turski trgovci formiraju, ali mi smo zaključili da ima veze sa visinom, boje kose, odjećom, cipelama, Mjesečevim mijenama i, naravno, kupčevoj volji i umješnosti da ju sruši. Tako ne treba biti iznenađenje da, nakon što se pohvalite prijateljima kako ste dobro prošli s cijenom dviju knjiga koje ste platili samo 15 eura otkrijete da se stotinjak metra dalje iste mogu kupiti za 2 eura. To daje šarm kupovanju, iako zna biti pomalo iscrpljujuće natezati se oko svake sitnice. Practice makes perfect, vjerojatno i za cjenkanje treba biti u formi.
Novu 2008. smo dočekali uz vatromet i raki, tursku verziju naše rakije, oštrog okusa i visokog postotka alkohola (preporuka: oprezno rukovati istim). Naša grupa je, srećom, bila umjerena s turskim hedonističkim pripravcima tako da smo ponoć svi dočekali veseli i raspoloženi samom činjenicom što Novu godinu slavimo u državi gdje taj dan i nema neku osobitu težinu, ali čiji su se stanovnici zbog nas, i drugih mnogobrojnih turista, potrudili da bude – nezaboravno.
 Ispiši članak
 Pošalji članak na e-mail
 Komentiraj članak
|
Hosteler je magazin za mlade
globetrottere i vlasnike EURO<26 iskaznica. Magazin
izdaje Hrvatski ferijalni i hostelski savez 4 puta godišnje
u 15 000 primjeraka. Besplatno se distribuira svim članovima
te po srednjim školama (uz preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa),
fakultetima i drugim mjestima od interesa
mladih.
Magazin je djelo mladih volontera koji vas pozivaju
da im se pridružite u njihovom radu s ciljem popularizacije
djelatnosti i aktivnosti mladih.
Magazin "Hosteler" je kao periodična
tiskovina prijavljen Ministarstvu kulture RH pod brojem
1276.
|
