PUT POD NOGE MNOGE:
Pura vida Costa Rica - Zalutati kao Columbo I. dio
Piše: Dražen Babić
 Nakon što sam se dovukao nazad iz ZDA (SAD na slovenskom, slijedi objašnjenje), s krvavo zaradjenim $ u zadnjem džepu Levisica, i nakon što sam veliku većinu zdrobio u prva dva mjeseca (Krakow, Jadran, centralna Europa, janjetina sa mladim lukom itd), i nakon što mi je orginalni plan vidno loše isplaniranog puta na Madagascar (previdio sam činjenicu da bih došao usred sezone ciklona, što bi moj entuzijazam za hiking i kampiranje ispralo kao i njihove zemljane putove!) pao na prvoj preponi, odlučio sam se za malo jednostavniju varijantu: put centralne Amerike tj. 'Bogate Obale' aca Costa Rice.
Nakon donešene odluke o lokaciji, pokušaja uštede love na kombiniranju avio karata (tko bude strpljiv i pročita ovaj uradak do samog kraja, razumijet će zašto 'pokušaja uštede'), te skupljanja budžeta za put, ono malo dolara što je ostalo, žicanja dragih mojih, te donacije Super Sporta u zadnji čas (ovim putem im zahvaljujem još jednom) došao je i dan polaska. Nakon punih 28 min pakiranja, šator, vreča, sprej za krvopije, fejk Ray Banice, te najdraže majice kratkih rukava, bio sam spreman otisnuti se putevima starog morskog vuka Columba!
Akis (Grčka), Joe (Engleski Bobby), Adolfo (Costa Rica)
 Dio onog pokušaja uštede love, sastojao se od leta iz letališča Maribor do Londona, Ryan Air je bio u pitanju, koji me istovario na Lutonu, aerodromu ne tako blizu Londona (jedan od pet londonskih). Sjedam na vlak (32 bloody Pounds), dolazim do Londona, podzemna (12), odlazim sa frendovima na pivo, dva (35). Dok traje utakmica Arsenala protiv naših starih dužnika Newcastlea, u Baileys Pubu na ulici do nedavno zvanoj 'murder mile', ispijajući treći Guinness (dobar kao majčino mlijeko), shvatim da me London košta petinu budžeta (tupa bol). Bježeći glavom bez obzira, preko zalaska sunca u New York, nezaobilazne hot&sour juhe na Newarku, nakon 14-ak sati slijećem u San Jose!
Zanimljivost: Letališče Maribor će uskoro biti preimenovano u "Letališče Edvarda Rusjana" u čast prvog slovenskog letaleca. E da se njega pita...
Down town San Jose
 Nakon kasnonoćnog dolaska u San Jose, prevrtanja svoga znanja španjolskog sa taxistom (upala mišića od silnog španjolskog), pokušavajući sa Davor Šuker, Zvone Boban, Dubrovnik objasniti gdje se točno nalazi ta Croatia, te proživljenih strahova prolaska kroz crvena svjetla (navodno je ok, ako nikoga nema iz drugih 'zelenih' smjerova) stižem u hostel, iskeširam 5$ za noć te potpuno šokiran brojem celzija u zraku zaspim okupan u znoju (klima free hostel). Jutro je, San Jose... Utisci: gužva, vruće, galama, zvuk trube, još malo gužve, miris nečega nedefiniranoga (loš), prljavo, smeće, opet vruće, šareno, McDonalds, Burger King (bloody jankees) sve u svemu... Potpuno očaravajuće! Iako glavni grad ima neki svoj intrigantni šarm, mene je u ovaj kutak svijeta privukla, jedna jedina...Majka Priroda!
Zanimljivost: San Jose je jedan od najmlađih glavnih gradova srednje Amerike (osnovan 1738. g., proglašen glavnim gradom 1823. g.)!
Činjenica: prvi Europljanin koji je stigao na Costa Ricu... jedan jedini Columbus, Christopher Columbus (1502. g.)
Tortuguero
Nakon što sam s Mauriciom (vlasnik hostela, član 'search & rescue' tima) utvrdio 'itenirary' svog dvotjednog bivanja u 'bogatoj obali, ranim jutrom krenuh put "coca cola" terminala na jedan od tri autobusa (pokazalo se progresivno lošijeg kako fizičkog tako i mehaničkog stanja od prvog prema trećem). Nakon ukrcaja, put je vodio preko serpentinama krcate ceste kroz očaravajuće tropske kišne šume (opravdale naziv), nepregledne plantaže banana (kg = 50 lipa), mjesta Cariari gdje sam se upustio u razgovor s vozačem autobusa o kompleksnosti nogometne igre i općenito filozofije života (na španjolskom!?), lokalnih farmera koji na nerjetkim zaustavljanjima autobusa za sitniš prodaju mješavinu pečenog mesa, plantanosa, limuna i voća pakiranih u vrečice za smrzavanje (to-go casados), poljskih puteva (10 km/h preporučena a i omogućena brzina). Nakon pet sati nevjerojatno izdržljivih autobusa (sumnjao sam...priznajem), stižemo do posljednje stanice, Pavone, nečega što sam ja zamišljao mjestašcem, no stajala je samo jedna stara drvena nadstrešnica, pod koju su se svi stisnuli bježeći od naleta pljuska! Zaboravih napomenuti da je jedini način kako doći do Tortugera (T) vodenim putem. Nakon neizbježnog socijalnog kontakta za vrijeme trajanja pljuska, Alfonso povede povorku prema čamcima. Nakon prolaska kroz močvarna područja (tenisice uzaludne, tabani kao lice albino sharpeia), 1.5 km dalje stižemo do čamaca, uplivavamo u njih i kroz labirint uskih i mutnih kanala, preko rijeke T dolazimo do sela T. Iskrcavamo se, potrošim pola boce spreja za krvopije (denge groznica), ismijemo legendu sa dva crvena kofera na kotačiće (svuda blato i zemlja), smjestimo se u obližnjem hostelu ('mi', kao ja i šest ljudi upoznatih tijekom one socijalizacije), te brže bolje naručimo lokalno pivo Imperijal i Ceviche (sirova riba u limunovom soku...super fino) te uz zvukove bubnjeva, šumove Karipskog mora i u društvu iguane na obližnjem kokosovom drvetu uvučemo se u sveprisutni PURA VIDA life style...
Zanimljivost: "Pura vida" iliti dobar, čisti život, koji osim što ga koriste za pozdrav je i dio cijelog životnog plana Ticosa! Bezbrižnost, smijeh, "take it easy" stav je i više nego očit! Pura vida Costa Rica!!
Činjenica: N.P. Tortuguero je najvažnija lokacija sjeverne hemisfere za liježenje jaja kornjača, koje se vraćaju na crni pijesak plaža Tortuguera (35 km) svake godine, od kojih su najzastupljenije Tortugas verdes (zelene kornjače) aka glavate zelve.
N.P. Tortuguero
Nakon očito pretjeranog konzumiranja lokalnog piva, u CIK zore 'mi' + Feliciano (naš vodič) uskačemo u kanu i prije samog izlazka sunca, prije ostalih homosapiensa, uplovljavamo u N.P. Tortuguero, očaravajući dio ove zemlje, kojeg s razlogom zovu 'mala Amazona'. Polagano ploveći kroz isprepletene kanale džungle, dijelom očaran onim što me okružuje, a dijelom koncentriran i ujedno izgubljen u milozvučnosti španjolskoga jezika našeg vodiča, dolazimo do uskog potpuno obrasloga kanala u koji se jedva uvlačimo kroz šumu lijana. Zamoljeni od Feliciana da na par minuta potpuno utihnemo (tako su mi barem preveli), čekamo.... I onda je čarolija počela... Prvo, pojedinačnih zvukova, sa svih strana, koji su postajali sve jači i jači, pretvarajući se u harmoniju, u igri laganog vjetra i sunca, koje se jedva na par mjesta probija kroz gustu džunglu. Kajman, koji je iznenada isplivao pored kanua (srce u peti), glasanje našeg vodiča (ispostavilo se učinkovito) koje je urodilo urlanjem Howler majmuna, tucan koji je odletio sa drveta na koji je od nikuda doskakala porodica Whitefaced majmuna (kapucinera), koji su bez imalo straha i puni znatiželje došli nama na dohvat ruke... Bezvremenski... Iako je trajalo svega 15-ak minuta, imao sam osjećaj kao da je vrijeme stalo... Nezaboravan osjećaj moga prvoga susreta sa džunglom. Potpuno očarani ovom potpuno divljom i nedirnutom prirodom nakon trosatnog veslanja po močvarama T., Feliciano odluči da će, pošto smo mu tako dragi (najdraži u povijesti dragih), za samo 5$ po osobi (hm) provesti nas do vrha obližnje planine, ni manje ni više probijajući se sa mačetom, što kroz čudo raslinja, što kroz rojeve dragih nam krvopija, slušajući njegove priče o otrovnim zmijama, paucima, pa i žabama (poison dart frog, otrov može ubiti do 9 ljudi), koje ni u kom smislu nisu pozitivno utjecale na opću smirenost moga duha, istovremeno razmišljajući o svojim najdražima i stvarima koje nisam u životu stigao iskusiti, stižemo do vrha odakle, nakon što sam došao k sebi, sam bio svjedok zrakooduzimajućeg( :) ) pogleda na ušće rijeke T koje se ulijeva u Atlantski ocean i poluotoka na kojem se nalazi samo selo. Da nam se iskupi (Feliciano) za sijede koje nam je nepovratno priuštio, kokos direkno skinut sa drveta, nešto domaćeg ljekovitog bilja, crni pijesak plaže i novi susjed na onom istom drvetu (dvoprsti lijenjivac) potpuno nas je vratilo u melankoliju ovog malog dijela raja...
Zanimljivost: Casados (riža, grah sa piletinom ili svinjetinom) je tradicionalno jelo koje je svoje ime dobilo "priča se" u vremenima kada se rad većinom odvijao na plantažama, te bi na zajedničkoj stanci za ručak onaj muškarac koji ima najviše hrane, najbogatiji ručak bio zvan Casado (oženjen)!
Činjenica: Iako pokriva samo 0.03% površine planeta, Costa Rica je dom za 6% ukupnog biljnog i životinjskoga svijeta ove naše kugle zemaljske!! Pa ti vidi!
N.P. Volcano Arenal
 Rano jutarnje buđenje (opet cik zore) kako bih, prije nego napustim ovaj raj, sjeo još jednom na crnu plažu Tortugera i gledao kako se sunce uzdiže iznad Atlantskog oceana. Pokušavajući spremiti tu sliku u neiskvarene dijelove sive mase, ponovo uplivavam u čamac i... nanovo put pod noge mokre! Krstareći ponovo kroz svu silu mutnih močvarnih kanala, preko bliskog susreta (par metara od čamca...čamac lagano trulkast) sa cca 4-metarskim krokodilom, fenomenalno zanimljivih Ticosa (vizualno i društveno) koji su ulazili i izlazili iz čamca duž dvosatne plovidbe, iskačem iz čamca, uskačem u mini bus i 5 sati kasnije u unutrašnjosti, nakon oduzetih tablica od čuvara zakona (istekla dozvola za prijevoz putnika), bjesa Elfrina (vozač) koji da je znao ne bi stao, te tko zna koje po redu kile pojedenih banana, stižemo preblizu vulkanu, u La Fortunu! Nakon napokon podignutog šatora (iza hostela, 2$), hladnog piva i vrhunskog kulinarskog užitka (jaja na oko), sa lokalnim Ticosima u obližnjoj "kafani" uz nogomet i Guaro (naša loša rakija, pa nijansu, dvije gore) ispraćam noć i dočekujem jutro. Jedva šator našao.
Zanimljivost: Navodno (Elfrin tvrdi) u Costa Rici, policiji nije dopušteno ići u potjere za vozilima! Radi sigurnosti na cestama!! Zato je rekao, "da sam znao, ne bih stao"!!
Činjenica: Costa Rica ima 112 vulkanskih formacija, od čega je 7 aktivnih!
Tjeran nekim adrenalinom, ustanem opet u cik zore, (uz naglašeni bolni protest alkoholom oštećenog tijela), u obližnjoj soda-i uz Gallo Pinto, 'Costa Rica finest' kavu i lokalne novine vraćam radnu temperaturu i bistrinu uma te krećem u istraživanje onoga što me okružuje. Prvo što mi je 'upalo' u oko je vidna amerikanizacija mjesta koje je radi (ponavljam - preblizu) aktivnog vulkana postalo savršena turistička klopka i lažna oaza za bijeg iz svakodnevnice u 'divljinu' (350$ za noć sa pogledom na erupciju vulkana). Iz mjestašca koje na očigled gubi šarm i mističnost pod utjecajem nama dragog kapitalizma, brže bolje odlutam prema obližnjoj kišnoj šumi, oazi mira i bioraznolikosti. Ponovno odlutavši u svijet čarobne i sirove prirode, u društvu lokalnog 'gringosa' Keitha, koji je prije 5 g. odlučio džunglu Los Angelesa zamjeniti džunglom 'bogate obale', dolazim do skrivenog vodopada. Zanemarujući znakove zabrane kupanja (ja no hablati espanol), umočim bolni papak te nakon malo točanja i nezaobilaznih banana, (koje nisu ublažile buku u želudcu) 'doma' na ručak. Vanjska kuhinja ispred hostela je ponovo poslužila za 'male tajne velikih majstora', te punog i zadovoljnog želuca, zajedno sa trojkom sa Hawai-a u sumrak krenem do vulkana. Praćeni neizbježnim majmunima i koatiima (koji ginu pod kotačima poradi glupih poluproizvoda (turista) koji ih uporno hrane), dolazimo na aktivnu stranu Arenala (sa druge strane je La Fortuna). Posmatrajući sa strahopoštovanjem erupciju te razmišljajući o imenu mjesta sa druge strane ovog čunja (La Fortuna - sreća), nakon što su isti oni turisti počeli pljeskati tokom erupcije (neću komentirati), razočaran ljudskom glupošću i fasciniran (ma komentirat ću: to je isto kao da plješćeš Niagarinim slapovima zato što voda teče!!!, kakve uzaludne nakupine kromosoma!!) tolerancijom prirode na tu glupost (da hoće jedan komadić doletjeti do izvora pljeskanja), vidno uznemiren i isprovociran vraćam se u grad naći utjehu u lokalnom pivu! Uz Super Bowl i hrpu Amera oko mene privodim ovu dionicu puta kraju...
Zanimljivost: Nizozemski par, Andries & Anika putuju 8 mj po Centralnoj i Južoj Americi ni manje ni više nego biciklima!! 100 km dnevno!! Toliko o mom avanturizmu....
Činjenica: 1968. g. nakon što se smatralo da je Arenal neaktivan, došlo je do erupcije koja je zatrpala dva sela, odnijevši više od 100 života. Nakon toga vulkan izbacuje lavu svakodnevno.
Santa Elena
Kako bih uštedio dobrih 7-8 sati i da se ne vraćam put San Josea, u turističkoj agenciji uplaćujem 'jeep, boat, jeep' (solidna šteta na mom budžetu) prijevoz, koji me preko jezera (posljednji pogled prema gorućem vulkanu) i najstrmijih i najlošijih cesta kojima sam se ikada vozio (kapa dolje prijevoznom sredstvu), nakon nekih 5h, istovari u centru Santa Elene, malog (tri ulice) mjestašca na par kilometara od začaranih 'cloud' šuma! Smjestivši se u planetarno popularni 'Pension Santa Elena', nakon kratkog, ali slatkog istraživanja okolice, uz zvukove Manu Chaoa i obližnjeg francuskog dijaloga, u predvorju pensiona utonem u melankoliju trenutka. Pension je iz očitih razloga proglašen od strane Lonely Planeta kao naj naj hostel Costa nam Rice. Izvanredna klapa koja radi/vodi pension ne spušta gard niti trenutka. Susretljivi, sarkastični i nadasve humoristično nadareni, uz kombinaciju konstantnog zamora i movinga u 'chill out' predvorju posebno šarmantnog hostela, daju jasan i glasan odgovor zašto je dotični numero 1! Good vibrations! Par piva kasnije i ozbiljnih dijaloga o narušenoj nam ekološkoj ravnoteži dragog planeta (mali zeleni), uz zvukove svađe štakora koji su se očito nastanili u zidu iza mog kreveta, preumoran da bih mario, utonem u san.
Zanimljivost: Ro, jedan od veleštovanih djelatnika hostela, je po majci Izraelac, po ocu Talijan, po rođenju Costarikanac, po školovanju Talijan (Firenca - povijest umjetnosti), po zanimanju za vrijeme školovanja go-go plesač na Ibizi! Krvavo zarađen novac uložen u blistavu budućnost neshvaćenog umjetnika!!
Činjenica: "Cloud forest" iliti Oblačna šuma je šuma (to je sigurno) koja je karakteristična za tropske i subtropske dijelove te je veliki postotak dana u godini natkrivena "kapom" od oblaka, čime je smanjen prodor direktne sunčeve svijetlosti i time pojave evapotranspiracije (googlajte). Učinak ovih pojava daje visoki stupanj vlažnosti, mahovinom obraslu bujnu vegetaciju, te izmaglicu. Kažu da se 40-60% ukupne flore i faune svijeta nalazi u ovim šumama! Kao stvorena za Froda i njegovu družinu...
Santa Elena @ Monteverde cloud forest
 Naglo probuđen (ovaj puta i prije onoga CIK) galamom koja dolazi iz zida (bit će da je Gricko nešto sj.... na rano jutro), brojeći na prste jedne ruke odspavane sate dovlačim se do izvora kave i uz jučer kupljeni banana bread, otvaram sljepljene vjeđe. Konzultirajući se sa osobljem hostela o mome planu za današnji dan (vjerovalo se tada i posljednji) u polusnu sjedam na lokalni autobus. Preko 5 km, malo je reći zemljane ceste, uz vjerojatno najučinkovitije buđenje mog života (kao vožnja u starim ZETovim harmonikama), dolazim do 'Monteverde cloud forest' rezervata. Potpuno ignorirajući pokušaje lokalnih vodiča da me vrbuju (kao ja sve znam), sam ulazim u labirint trailova tropske oblačne šume! Čitajući kartu koju sam dobio u hostelu navigiram kroz očaravajuću vegetaciju, uz neizbježnu pratnju lokalnih šerifa - Whiteface majmuna i svu paletu zvukova prašume. Zastajem kako bih na trenutak zatvorio oči i pokušao oslušati i zapamtiti zvukove svijeta koji me u ovom trenutku okružuje... Čarobno... Šuma je djelovala (nakon što sam otvorio oči, naravno) začarano! Uski mahovinom obrasli puteljak koji je krivudao ispred mene, natkriven svom silom isprepletenog bilja u svim nijansama zelene, uz neodljivu laganu izmaglicu koja se zadržavala u krošnjama drveća, koje me neodoljivo podsjećalo na Ente (Gospodari prstenova, tko nije gledao šta ću mu ja)... bajka u najmanju ruku, koja postavlja nove granice masti. Nakon cca 5h pješaćenja po čarobnoj šumi (nigdje malog čarobnjaka, a ni šešira:)), odlučih zamijeniti onaj bus sa vjernim (kasnije se pokazalo precijenjenim) nogama, te laganim tempom krenem kroz šumu do ugostiteljskog objekta (da ne kažem baš birtije). Uz tako dobru atmosferu u hostelu i skupinu izvanrednih ljudi sa kojima sam imao čast konverzirati, odlučih produžiti svoj boravak ovdje za još 24h. Gitara, bubnjevi, zalazak sunca i pura vida all over again....
Zanimljivost: Skoro pregažen od skupine 60+ kluba, trčeći s ogromnim teleskopima u jednoj i knjižicom u drugoj ruci, odlučih saznati čemu strka. "Bird lovers" u vječnoj potrazi (a i utrci sa vremenom) za pticama - kako koju vide tako stave kvačicu u knjigu pored imena i slike te ptice. Kakva predanost cilju... Polomiše noge...
Činjenica: Monteverde područje je dom za preko 2500 biljnih i preko 400 životinjskih vrsta.
Viseći mostovi Santa Elena
'Viseći mostovi Santa Elene' bio je odgovor Maykola na moje pitanje "a što danas?". Nakon poprilično kasnog buđenja za promjenu (8:30), polako uvučen u 'take it easy' atmosferu hostela, a i mještana Svete Elene, štedeći noge bolne od jučerašnjeg dana, sa dijelom vesele družine sjedam u minibus, koji nas nešto prije podne dovlači do visećih mostova. Iako nam je bilo savjetovano da je (naravno) raaano jutro najbolje za posvjedočiti o čarobnom svijetu visoko gore u krošnjama, zanemarujući savjete, lagano uljuljani i usporeni uz minimalan utrošak energije, skrivajući se od jakog popodnevnog sunca, krstarimo zelenim visećim mostovima koji nas maksimalno približavaju životu u krošnjama tropske šume. Izbjegavajući povremene nagle nalete 60+ kluba, vraćamo se u hostel vidno iscrpljeni (barem ja). Odlučivši da nema smisla jurcati po cijele dane, skočim do tržnice po tropsko voće i pivo te se sa družinom, uz ritmove Cat Stevensa i Pink Floyda koji se šire sa Mayklove gitare, upustim u stanje polusna i nirvane! Kakav raj! Nakon što smo se regenerirali od iscrpljujućeg dana, pripremio sam mexičku hranu za oproštaj od družine (posljednja večera), te krenusmo na posljednje pivo.... Nekoliko sati kasnije, uz gromoglasno odobravanje okupljenih, poderem kartu za autobus i saopćim kako ostajem još jedan dan!! Ludilo! (upotrijebite maštu). Sviće... i štakori već spavaju...
Zanimljivost: Grad Monteverde je osnovan 1951. g. od grupe američkih Quakera (oblik protestantske "sekte", u 17. st., ekstremne) od kojih su mnogi služili zatvorsku kaznu u SADu zbog odbijanja odlaska u vojsku, koji su odlučili potražiti bolju budućnost u sjeverozapadnom dijelu Costa Rice. Proizvodili su sir, čime se i dan danas bave. Od 44 orginalna naseljenika, danas ih je živo 8!
Činjenica: Costa Rica ima više vrsta leptira nego cijeli afrički kontinent!!
...nastavak u idućem broju!
 Ispiši članak
 Pošalji članak na e-mail
 Komentiraj članak
|
Hosteler je magazin za mlade
globetrottere i vlasnike EURO<26 iskaznica. Magazin
izdaje Hrvatski ferijalni i hostelski savez 4 puta godišnje
u 15 000 primjeraka. Besplatno se distribuira svim članovima
te po srednjim školama (uz preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa),
fakultetima i drugim mjestima od interesa
mladih.
Magazin je djelo mladih volontera koji vas pozivaju
da im se pridružite u njihovom radu s ciljem popularizacije
djelatnosti i aktivnosti mladih.
Magazin "Hosteler" je kao periodična
tiskovina prijavljen Ministarstvu kulture RH pod brojem
1276.
|
