PUT POD NOGE MNOGE:
Kina - Hua Shan, Shaolin, Shanghai...
Piše: Ivan 'Ico' Rako
 Dižemo se rano ujutro, tovarimo backpacke i krećemo u potragu za prijevozom za Hua Shan, jednu od pet svetih taoističkih planina. Inače, shan na mandarinskom znači planina. Hua Shan se nalazi u pokrajini Shaanxi (čita se Šaanši, Kinezi imaju i tvrdo i mekano š), udaljen otprilike stotinjak kilometara istočno od Xi'ana. Ima pet vrhova, od kojih je najviši Južni vrh visok 2160 m/nm.
Napokon nalazimo omaleni bus, uspijevamo se rukama i nogama dogovoriti za cifru koliko će nam naplatiti za putovanje, utrpamo stvari i čekamo da se bus napuni. Nema nikakve šanse da vozač pokrene to čudo od busa prije nego je svako mjesto u istom i ispunjeno. Nakon polusatnog čekanja dočekali smo i zadnjeg putnika te krećemo na put. Bio je plan popeti se pješice na tu planinu, ali smo zbog zastoja na autoputu prilično kasnili. Došli smo u podnožje Hua Shana debelo iza podneva. Prekasno za uspon na planinu od 2000m.
Stepenicama do vrha planine
Hram Shaolin je osnovan prije više od 1500 godina na učenjima Zen Budizma, koja posebno njeguju jedinstvo duha i tijela, a najpoznatiji je po drevnoj kineskoj borilačkoj vještini - Kung Fu-u
Koristeći Lonely Planet i lokalne taksiste, ubrzo nalazimo hotel u podnožju. Ako se to može nazvati hotel. Kinez koji ga drži se pravi kao da zna engleski. Na svako pitanje klima glavom i ispušta zvuk “ya, ya, ya, ya”. Najsmješnije je bilo kad smo ga pitali da li klima radi, on klima glavom, govori “ya, ya, ya” i pokušava upalit klimu. Klima stara barem kao ja, prašina u njoj još starija. Vratašca otpadaju, a smiješni Kinez odustaje od pokušavanja upogonjavanja tog klima-uređaja.
Napokon krećemo prema vrhu Hua Shan-a. Kako smo bili kratki s vremenom, odlučujemo se popeti koristeći austrijsku žičaru, koja vodi do Sjevernog vrha. Nakon sat vremena čekanja na suncu, u redu sa Kinezima koji su bili pokriveni krpama od glave do pete da slučajno ne bi dobili boju, ulazimo u žičaru. Nakon desetak minuta vožnje dolazimo na vrh te prelijepe planine. Ukratko, tu planinu bih opisao kao nekoliko vrlo oštrih kamenja zabijenih u ravnicu. Ali kamenja od 2 km. :-) Tu i tamo neki grm. Ta vrlo strma planina prokopana je cijela. Cijela je u stepenicama, od dna do vrha. Od jednog vrha do drugog. A na tim stepenicama čovjek do čovjeka. Stepenice su toliko uske da se ljudi jedva mimoilaze, na nekim dijelovima je totalno opasno. Na kraju smo tu disciplinu planinarenja prozvali line-hiking. Kad vidite sliku sa strane, bit će vam sve jasno. :-)
Vječiti studenti
 Nakon napornog dana, vraćamo se u hotel i uspješno dogovoramo prijevoz do susjednog sela gdje prolazi vlak. U vlaku standardno. Ne uspijevamo uhvatiti sjedeća niti spavaća mjesta i u dupko punom vagonu stojimo na sredini. Nakon cjelodnevnog stajanja, navečer dolazimo u Luoyang u pokrajini Henan. Pravi razlog stajanju u Luoyangu je obilazak legendarnog i tajnovitog hrama Shaolin.
Kako je javnim prijevozom prilično teško doći do Shaolina, unajmljujemo mjesto u autobusu lokalne kineske turističke agencije i krećemo na turu. Kako si baš nismo na 'ti' sa mandarinskim, tek smo na pola puta skužili da ne idemo direktno u Shaolin, već da nas čeka cjelodnevna tura po ostalim hramovima i turističkim atrakcijama. Jedna od njih je i akademija Songyang, najstarija kineskoj akademija.
Inače, ulaznica za te sve atrakcije su bile poprilično skupe (cca. 150 naših novaca za sve), ali kako si Kinezi nisu baš na 'ti' s latinicom, tako smo uspjeli iskamčiti studentske popuste i sa osobnim iskaznicama. :-) Uspjeli smo objasniti da smo svi studenti i sve smo dobili u pola cijene. :-)
Harmonija tijela i duha
Kinezi si nisu baš na 'ti' s latinicom, pa smo za sve ulaznice uspjeli iskamčiti studentske popuste pokazujući osobne iskaznice
Nakon cijelog dana obilaženja, napokon dolazimo u Shaolin. Hram je osnovan prije više od 1500 godina na učenjima Zen Budizma, koja posebno njeguju jedinstvo duha i tijela. Shaolin je najpoznatiji po Kung Fu-u, drevnoj kineskoj borilačkoj vještini. Međutim, redovnici Shaolina nikad se nisu smatrali isključivo borcima, jer njihove vještine samo su posljedica cjelokupnog treninga baziranog na meditaciji. Osnovni cilj je sposobnost kontrole protoka tjelesne energije, koju nazivaju Qi (Kinezi to čitaju Či). Takav tip kontrole omogućava redovnicima da u određenim situacijama ne osjećaju bol.
Hram se prostire na prilično velikom području, ali ono što me prilično razočaralo je da od starog hrama nije ništa ostalo. Sve je rekonstruirano unazad dvadesetak godina. Naime, 1928. godine je bio veliki požar i izgorio je cijeli hram. Za vrijeme Kulturne revolucije bio je dodatno devastiran, a tek devedesetih godina prošlog stoljeća je rekonstruiran i vraćen u prvobitno stanje. A to se osjeti na svakom koraku, jer nema onog mirisa starine, sličnog onome koji je vladao cijelim Pingyaom.
Ali, ono što nas je svakako oduševilo je nastup mladih redovnika. Savršena harmonija tijela i duha koja oduzima dah. Nastup se sastojao od klasičnih elemenata Kung Fua, te niza pojedinačnih i skupnih vježbi sa klasičnim oružjem. Nešto fenomenalno.
Spas na recepciji
 Nakon cijelog dana vraćamo se u Luoyang i pokušavamo krenuti prema Shanghaiju. Nakon što smo odustali od toga da mi samo možemo kupiti kartu, prevelika je to govorna barijera, idemo u hostel s idejom da će nam pomoći curka koja radi na recepciji, jer drugačije ne ide. Hvatamo je za ruku, odvlačimo do kolodvora i ona nam napokon kupuje kartu za Shanghai. Kako su poprilične gužve, nismo mogli dobiti spavaća kola, pa smo osuđeni na dvadeset-satno putovanje na sjedećim mjestima. Barem ćemo sjediti. :-)
Shanghai je luka i jedan od najvećih gradova Kine, koji se nalazi u provinciji Kiangsu. Nalazi se pored rijeke Huang-pu i u blizini ušća rijeke Jangce. Poznat je kao trgovačko središte još u 12. stoljeću, ali je tek nakon poraza Kine u Prvom opijumskom ratu (1839. - 1842.) otvoren za trgovinu Europljanima, zbog čega se brzo razvio u jedno od najvažnijih trgovačkih centara Istočne Azije. U velikom dijelu grada strane su sile ostvarile suverenitet i cijeli niz privilegija. Zbog toga se tamo i razvio nacionalistički i revolucionarni pokret te je u 20. stoljeću grad imao burnu povijest – godine 1927. u njemu je izvršen veliki pokolj komunista, a teško je stradao 1937. za vrijeme japanskog napada na Kinu. Godine 1949. postao je dijelom NR Kine. Danas predstavlja jedno od najvažnijih ekonomskih središta u svijetu.
U šlapama kući
 Po gradu se na svakom koraku vidi, kroz povijest veliki utjecaj Europljana. A tako je i podijeljen. Bund je dio grada uz rijeku Huang-pu i to je britanski dio. French Concession je francuska četvrt. Nevjerojatno je da unutar Kine postoji grad u kojem je Kineska četvrt tek dio grada. Pudong je moderna četvrt Shanghaija, kojom dominira Oriental Pearl Tower, iliti TV toranj.
Nakon četiri dosadna dana u Shanghaiju upućujemo se najskupljim vlakom za Beijing odakle se vraćamo za Europu. Takozvani Z-train - spavaća kola gdje u ulasku u vagon dobijete papuče. Dobije se i doručak u krevet. I osoblje vlaka zna engleski. Nevjerojatno. :-)
I to je to. Time završava naša putešestvija po Kini. Pozdrav do nekog drugog putovanja, a do tad putujte i uživajte! Sretan put!
 Ispiši članak
 Pošalji članak na e-mail
 Komentiraj članak
| 
Hosteler je magazin za mlade
globetrottere i vlasnike EURO<26 iskaznica. Magazin
izdaje Hrvatski ferijalni i hostelski savez 4 puta godišnje
u 15 000 primjeraka. Besplatno se distribuira svim članovima
te po srednjim školama (uz preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa),
fakultetima i drugim mjestima od interesa
mladih.
Magazin je djelo mladih volontera koji vas pozivaju
da im se pridružite u njihovom radu s ciljem popularizacije
djelatnosti i aktivnosti mladih.
Magazin "Hosteler" je kao periodična
tiskovina prijavljen Ministarstvu kulture RH pod brojem
1276.
|
