PUT POD NOGE MNOGE:
Norveška – zemlja superlativa
Piše: Elvira Anđal
Posebno su lijepi otočići u zaljevima na kojima su kuće i vile, a neke dosežu cijenu od čak 10 milijuna k(r)una. I naravno, prodane su!
Bila je pala noć kada sam poletjela s krčkog aerodroma razmišljajući o fjordovima, drvenim kućicama i norveškoj šumi. Upravo zato što je bila vruća srpanjska večer, jedva sam čekala da stignem u puno hladniji Oslo od čega su me dijelila svega tri sata. Ovaj avion norveške aviokompanije Norwegian bio je prepun Norvežana koji su se vraćali s ljetovanja s naše obale.
Vrlo brzo mi je prošao put samim time što sam spavala. Stigla sam u Oslo. Ondje je bio pao mrak pa sam jedva i vidjela aerodrom Gardermoen, no mogla sam zaključiti da se svakako radi o ogromnome. Uz lijepu dobrodošlicu dočekala su me tri poznata nasmješena lica: Željka, tetak Jasenko i Brano. Krenuli smo autom prema Honefossu, gradiću gdje žive. Udaljen je stotinjak kilometara iliti sat vremena vožnje autom od Osla prema sjeveru. Bilo je gotovo pola 2 u noći kada smo stigli doma. Prvi dojmovi su bili odlični iako je bio mrak. Izašavši iz auta, preda mnom je bila drvena kućica, a okolo šuma. Baš onako kako sam i zamišljala. Inače, drvo je jedan od osnovnih građevinskih materijala u Norveškoj.
Honefoss – industrijski gradić
 Ujutro sam se probudila dobro naspavana i pošla u šetnju krajem. Zaboga, kako se ovdje diše! Ceste i auti sporedne su stvari. Susjedstvo je prekrasno. Šuma je posvuda, puno je drvenih kućica, zelenila. Kraj me oduševio!
Honefoss je maleni grad sa statusom grada od 1852.g. kada se odvojio od Norderhoya. Smješten je u pokrajini Buskerud na jugu Norveške u gradskom okrugu Ringerike. Na uzvisini je od 96 m što je poprilično nisko za ovo područje, no svejedno je kraj brdovit. Ima gotovo 14 000 stanovnika, a nalazi se sjeverno od jezera Tyrifjorden, gdje rijeka Begna oblikuje slapove Honefossen pa je po njima grad i dobio ime.
Honefoss je industrijski gradić i u njemu je nekoliko tvornica. Najpoznatija je svakako ona papirna otvorena 1873., a i jedna je od najvećih tvornica papira u Europi. Važno je napomenuti kako je Norveška izuzetno dobro prometno povezana pa je tako Honefoss povezan s željeznicom Bergensbanen s Bergenom na zapadu, Drammenom i Oslom na jugu. Centar Honefossa je skroman, ali poseban. Taj mali grad ima sve, a sve je tako moderno uređeno - pošta, škola, vrtić, zgrade, administracija... Posebni su slapovi Honefossen, koji su bili ogromni jer je vodostaj rijeke bio neopisivo porastao i bio je najveći u posljednjih 25 godina. Na mostu sam imala priliku osjetiti prskanje slapova što bi svakako dobro došlo ljudima s juga koji su se u to vrijeme pekli. Padala je neopisivo dosadna kišica, ona sitna, što je temperaturu činilo nižom. U Norveškoj je temperatura varirala od 15 celzijevaca do 25. A kada bi bila 25, ljudi su se ponašali kao kod nas pri 40. Meni je pri 15 stupnjeva bilo čisto ugodno u trenirci dugih rukava, dok je moja teta paradirala u ljetnom izdanju. Ipak sam ja s juga.
U centru Honefossa puno je statua medvjedića i jelena. Ljudi su veseli i svatko ide za svojim poslom. Bila sam u jednom trgovačkom centru u kojem sam posjetila njihov supermarket. Poprilično su orijentirani na vlastito tržište i što je zanimljivo, ne samo na svoje, već na tržišta svojih skandinavskih susjeda Švedske, Danske i Finske. Oni se gore zbilja vole i poštuju. Dakako da ima proizvoda i s drugih tržišta, ali pretežito se radi o domaćim proizvodima. Čak sam vidjela našu Janu i Domaćice. To me naprosto oduševilo. Ima nas!
Šetajući krajem Honefossa uvidjela sam da se na rubnim djelovima živi u drvenim kućicama, u dijelu gdje moja teta živi radi se o tzv. radničkim kućama koje su prvotno bile izgrađene za vojsku 2.svjetskog rata, no kada se vojska povukla, kuće su naselili 'obični' ljudi.
Pizza od 250 kuna
 Narednih sam dana jednostavno uživala u 'norveškom životu'. Odlazila sam do grada, gledala filmove, slušala glazbu, počela se hraniti voćem (!), pomalo kuhala. Jednog sam dana odlučila 'iskusiti' brdski biciklizam. Brano i ja biciklima smo otišli do njegove škole koja se nalazi usred šume (!). Nešto genijalno. Djeca barem nisu ugrožena od silnog prometa kojeg gotovo i nema. Vozeći se brdima po šumi stigli smo do škole. Poprilično je skromna i nije velika, ali samim time što je u šumi, oduševila me. Okolo škole su brda i igralište. Toliko sam se svježeg zraka nadisala da mi je došlo žao vlastitih pluća koja trunu u Zagrebu u smogu.
Došlo je vrijeme i za shopping. Teta i ja smo otišle busom u Sandviku, predgrađe Osla. Vožnja je trajala 45 min, no nije mi bilo dosadno budući da mi je pogled padao na predivni krajolik Norveške. Zanimljivo je da se kroz pet kilometara mogu vidjeti ravnice, planine i more. Sve je to tako čarobno jer priroda ostavlja bez daha! Vozile smo se autocestom kroz tunele i po zavojima.
Trgovački centar u Sandviku poprilično je ogroman i iziskuje vremena za podrobni obilazak svih trgovina. Organiziran je kao većina trgovačkih centara: u nižim djelovima su supermarketi, kafići, barovi i restorani, dok su na katovima trgovine s odjećom i kojekakve druge trgovine koje sačinjavaju trgovačke centre. Šetajući po trgovinama s robom, nisam primjetila puno marki koje su zastupljene u Hrvatskoj. Osim tog H&M-a, vidjela sam Diesel, Bennetton, Vagabond... Puno je skandinavskih marki meni nepoznatih što ponovo potvrđuje jačinu domaćeg tržišta i dobrosusjedskih odnosa. U jednoj pizzeriji velika pizza košta nekih 250 kruna, a kada se to usporedi s našim kunama, košta otprilike isto toliko. 'Zinula' sam na što su mi se teta i Bojana nasmijale s obzirom da je njima ta cijena sasvim normalna. Brzo bi ja ovdje ostala gladna!
Nedjelja je dan za odmaranje pa smo taj dan iskoristile za odlazak u Tusenfryd, zabavni park. Zapravo je to kao Gardaland. Nalazi se nešto dalje od Osla, na jednom brdu. Ulaznica je nekih dvjestitinjak kruna. Puno je ljudi bilo toga lijepog sunčanog dana, ponajviše obitelji s djecom. Nevjerojatno je kolika je raznolikost ljudi. Ima jako puno doseljenika s Bliskog Istoka (Iran, Pakistan), Kine pa i crnaca. Tako je 'gore' normalno vidjeti 'miješane' obitelji, npr. Iranac je oženio Norvežanku, a dječica su im preslatka. Kako moja teta kaže, 'miješane' veze često se događaju kada Norvežani odu na odmor u neku od dalekih ili egzotičnih zemalja, zaljube se pa onda svoje odabrani(k/c)e dovedu u Norvešku. Budući da je puno djece u parku i da postoji mogućnost da se izgube, djeca na ulazu dobivaju bedževe s brojevima mobitela roditelja, koje im nataknu na leđa. Ako se dijete izgubi, nadređeni se oglase preko razglasa koji su po cijelom parku da roditelji mogu otići po svog mališana. Bilo je nekoliko slučajeva.
Samostalni s 18 godina
 Krenusmo mi natrag u Honefoss. Putem sam opet promatrala predivni krajolik. Posebno su lijepi otočići u zaljevima na kojima su kuće i vile, a neke dosežu cijenu od čak 10 milijuna kruna. I naravno, prodane su!
Zanimljivo je da u Norveškoj dosta mladih iseljava iz obiteljske kuće već s 18 godina, dakle kada postanu punoljetni, a raditi već mogu početi s 13 godina, dakako, uz pristanak roditelja. Mnogima se iseljavanje u tako ranoj dobi čini čudnim, no što se vlastitog uzdržavanja tiče, ovdje nema problema; ovdje mogu raditi svi, i oni sa završenim fakultetom i oni bez njega tj. radi svatko tko hoće, jer je svakome pružena prilika. Naravno da svi poslovi nisu savršeni, ali je općenito drukčiji pogled na tu 'hijerarhiju' poslova, svaki se vrednuje i plaća. Najniža plaća je oko 12 000 kruna mjesečno, što je u našoj zemlji san...
Mladi iseljavaju iz obiteljske kuće već s 18 godina, kada postanu punoljetni, a raditi već mogu početi s 13 godina
Mladi, kada idu na fakultete, podižu kredit za studiranje, koji kasnije otplaćuju. Ondje se ne ovisi previše o roditeljima. Od malena se uči samostalnosti i radu, da se roditeljima ne bi 'visilo za vratom'.
Konačno, jednog lijepog dana, posjetili smo norvešku prijestolnicu! Ponovo istom cestom do Osla. Zaustavili smo se na jednom stajalištu uz autocestu gdje se može odmoriti i prizalogajiti, a da vam pritom pogled pada na Tyrifjorden. Zaista predivan pogled! Uz obalu su vikendice građene u norveškom stilu - od drveta.
Prijestolnica
 Oslo nije veliki grad, ali je najskuplji grad na svijetu. U njemu obitava malo više od pola milijuna stanovnika, a s okolicom ima malo više od milijun stanovnika. Unutar granica grada postoji 40 otočića, a najveći je Malmoya. Grad je osnovan 1048. Dugo je nosio ime Christiania, da bi 1924. promjenili ime grada u Oslo. Šetajući gradom shvatila sam da se ovdje dobro živi. Sve je tip-top, zgrade su besprijekorne. Vidjela sam zgradu Nacionalne biblioteke i onu Gradske vijećnice gdje se svake godine dodijeluje Nobelova nagrada za mir. Ispred ulaza je kip Alfreda Nobela. Dakako, od svih ambasada 'najraskošnija' je ona američka u Ibsenovoj ulici. Ovom velikom norveškom piscu posvećen je muzej u istoimenoj ulici. Šetanje Ibsenovom ulicom je odlično - nadomak su metro, veliki park u kojem je Kraljevska palača. Očito nema kraja pogledu niz Ibsenovu ulicu...
Park u kojem se nalazi Kraljevska palača je ogroman. Predivno je uređen, a svježe pokošena trava odaje da se do izgleda i uređenja drži i mora držati. Sve je bilo prepuno turista. Puno je kipova, posebice onih posvećenih ženama-kraljicama, budući da žena u norveškom društvu ima 'moderniji' položaj negoli južnije. Kao i u Ateni i Londonu, palaču čuvaju vojnici koji, kada idu služiti vojni rok, ovdje obavljaju službu. Svakih sat vremena izmjenjuju stražu. Zanimljivo je da su strašno mirni i da 'bulje' u jednu točku, a približiti im se ne smije na manje od jedan metar što je meni vojnik uspio izgovoriti kada sam mu prišla na manje od jednog metra. Prvo mi se obratio na norveškom, a kada je shvatio da ne razumijem zato što sam strankinja, ponovio je na engleskom. Svejedno sam se slikala pored njega. Zanimljiva je bila mala 'ceremonija' pri mjenjanju straže. Od palače se pruža široka avenija po kojoj je zabranjen promet. Ljudi nesputano šetaju i razgledavaju. U toj aveniji nalazi se Narodno kazalište, suvenir shopovi, trgovine, hoteli, između ostalog i hotel najbogatijeg norveškog čovjeka koji ima cijeli lanac po Skandinaviji.
Slikala sam se s trolom, obilježjem norveških mitologija, u jednom od suvenir shopova. Da se gradom ne vučete autom, možete iznajmiti bicikl što se može učiniti na više mjesta u gradu, budući da su bicikli za iznajmljivanje postavljeni na više lokacija.
Kočenjem na ledu do vozačke
Vozačku dozvolu ne možete dobiti ne položite li poligon u 'posebnim' uvjetima - neizostavni dio vozačkog ispita, a i samih vježbi, su vožnja i kočenje na ledu
Nije još puno dana preostalo do moga odlaska iz Norveške. Jednog sam dana otišla s tetom u jedno mjesto, 20 minuta udaljenom od kuće kupiti neke porculanske predmete. Doduše, to je mjesto jedno od najpoznatijih tvornica predmeta od stakla, porculana... Bilo je puno turista, posebice umirovljenika iz Njemačke. Teta je išla kupiti pokoji poklon. Zanimljivo mjesto gdje je sve skupo pa se neki komplet kupuju 'duže' vrijeme, dakle, kada se sakupe novci. Usput sam prošla pored jednog poligona na kojem se, dakako, polaže vozački. No, zanimljivo je da vozačku u Norveškoj ne možete dobiti ne položite li poligon u 'posebnim' uvjetima. Neizostavni dio vozačkog ispita, a i samih vježbi su vožnja i kočenje na ledu.
Prije odlaska još sam jednom posjetila Oslo, ovaj puta samo bolnicu. Ne, nije mi bilo ništa; Jasenko je išao na neke pretrage. Zanimljivo da vam je po njega u Honefoss došao taksi iz Osla da ga odvede u bolnicu. Sve je to dio lječničkog tretmana. Došli smo do Riks Hospital. Kada sam je vidjela, pomislila sam da se radi o privatnoj bolnici. Međutim, nisam bila u pravu - to je državna bolnica. Uz bolnicu se nalazi 'hotel' u kojem borave ljudi koji dolaze na pretrage iz daljnjih krajeva. Inače, kada se bolnici podmiri određeni trošak, boravak u hotelu je besplatan. Impresivno! Još me više zabljesnula unutrašnjost bolnice; zaista, kao da ste u shopping centru, uređenje ne odaje da se radi o bolnici; u prizemlju su čekaonica, ljekarna, frizer, trafike, pojedini odjeli, statue, 'ulične svjetiljke'. Bolnica ima tri kata, ''terasice'' i staklene 'mostiće-prolaze'. Njima prolaze bolesnici što je jedina tužna slika svake bolnice. Nema kojeg odjela nema u ovoj bolnici! Sve je tako profinjeno, uređeno, čisto...
Zemlja puna superlativa
 I evo mene ponovo u Hrvatskoj! Nakon tri tjedna! Bila sam nekako tužna, htjela sam natrag! Ovaj put bio je veliko iskustvo; proći Europu od Osla do Zagreba autom... Koliko god trajalo, isplatilo se! Vidjela sam toliko puno i postala bogatija za jedno iskustvo. U ovom slučaju zaista vrijedi ona 'Što južnije, to tužnije'. Ta se gradacija zaista osjeti i vidi putujući ovom rutom i mislim da će uvijek tako biti.
Drago mi je da sam bila u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta, Norveškoj, i nakratko osjetila život u toj zemlji, zemlji koju opisuje puno superlativa u pozitivnom smislu, zemlji u kojoj je život uređen i gdje se dostojnije živi i radi, gdje je vaš rad cijenjen. To su mnogi iseljenici prepoznali i odabrali ovu zemlju za svoj novi dom. Istina da doseljenici, posebice oni s Balkana, znaju remetiti mir pa se neke mjere moraju poduzimati. Jer, 'otišli su s Balkana, ali ne i Balkan od njih'.
Norveška nije neko turističko odredište, barem ne iz ovih krajeva. No, trebala bi biti, ne samo zbog prirode koja je predivna, već i da ljudi uvide način života koji je tamo 'zastupljen'.
Otprije su skandinavske zemlje poznate kao zemlje gdje je život bolji i kvalitetniji. Ako vam se pruži prilika posjetiti barem jednu od ovih zemalja, a možda i 'osjetiti' život u kojoj, ne biste trebali odbiti.
 Ispiši članak
 Pošalji članak na e-mail
 Komentiraj članak
|
Hosteler je magazin za mlade
globetrottere i vlasnike EURO<26 iskaznica. Magazin
izdaje Hrvatski ferijalni i hostelski savez 4 puta godišnje
u 15 000 primjeraka. Besplatno se distribuira svim članovima
te po srednjim školama (uz preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa),
fakultetima i drugim mjestima od interesa
mladih.
Magazin je djelo mladih volontera koji vas pozivaju
da im se pridružite u njihovom radu s ciljem popularizacije
djelatnosti i aktivnosti mladih.
Magazin "Hosteler" je kao periodična
tiskovina prijavljen Ministarstvu kulture RH pod brojem
1276.
|
